Belma

Transkript intervjua u sklopu inicijative Kvir arhiv, 2017

Belma, reci mi koje si godište i gdje živiš sada?

Ja sam ‘78. godište i trenutno živim u Sarajevu. Ja sam rođena u Sarajevu, ali sam odrasla u Konjicu do negdje 18-te godine, kada sam krenula na fakultet u Sarajevo. Moja mama je iz Sarajeva, a tata je iz malog sela kod Konjica, a njegovi su iz Hercegovine, iz nekog sela kod Stolca.

Kakvi su se običaji, tradicija i vrijednosti prenosili s koljena na koljeno u tvojoj porodici?

Pa moji roditelji su bili komunisti, ali su mi dedo i nena sa očeve strane bili religiozni, pogotovu dedo. Ali, on nije nikada nikome nametao te vrijednosti, ali ja sam kroz njega znala šta je to Bajram. Kod nas u užoj porodici se Bajram nikad nije obilježavao, ali smo išli tako kod djeda i kod nene za te neke vjerske praznike. A ono što smo mi obilježavali, to su : Osmi mart, Prvi maj, Nova Godina. Vrijednosti su bile bratstvo i jedinstvo, iskrenost, drugarstvo, i tako.

Ja sam prije rata imala neki period bezbrižnog djetinjstva. Ono što sam ja u tom periodu devedesetih nekako željela, to je da samo sviram klavir. Završavala sam i nižu muzičku školu. Imala sam ambicije da se upišem u srednju muzičku školu. I eto tako, da ja budem muzičarka, pijanistica.

Koliko si imala godina tad?

Tad sam imala, mislim, 12, 13 godina.

Kakav je bio tvoj život kada je rat počeo? Ti si tada bila gdje?

Pa, prvo sjećanje kad rat počinje je meni sjećanje da ja idem na čas klavira u muzičku školu. I da me nastavnica, profesorica vraća i govori da nema nastave i da za neki određeni period nećemo imati nastave. I ja se vraćam kući. I vidim ljude kako u kamione stavljaju svoje lične stvari. Pa do nameštaja i stanova, i negdje odlaze. I saznajem da mi taj dan nemamo škole,  da su svi negde otišli. I da, takođe, ja se sa svojom porodicom – mama, tata, sestra i ja se pakujemo i idemo na selo, odakle je moj otac. Jer smo tamo imali vikendicu. Idemo mi, kao, par dana tamo dok se ne stišaju neke strasti. Rat u Hrvatskoj je već bio godinu. Pa skoro godinu dana ranije počeo. No međutim, mojim roditeljima je pojam rata nešto potpuno nezamislivo bio. Tako da smo mi to ljeto ‘91. godine išli na ljetovanje u Tučepe. To je Makarska rivijera.. I mi smo bili smješteni u hotelu gdje su bile i neke izbeglice. Ja znam da je to meni čudno bilo. Kad ono oko sedam, osam sati naveče svi idemo kao da šetamo ili na neku večeru, pa tako te… Ti ljudi, te izbeglice bi sve bile u holu hotela ispred malih televizora i gledali šta se dešava. Ja sam tad kao imala neki osjećaj da nešto kao nije u redu, ali rat, stvarni rat, mislim tad još do mene nije dopirao.

Belma, hoćeš li mi reći nešto o osobama koje su ti bile značajne u tom periodu ?  Da li su bile neke osobe koje su ti tada predstavljale najveću podršku i bile oslonac?

Pa, bilo je tu nekoliko osoba. Bili su to moji prijatelji i prijateljice, koji/e su ostali/e u tom gradu u Konjicu za vrijeme rata. Mislim, nije nas bilo puno neke moje generacije, ali bilo nas je sigurno dvadesetak. Tako da smo se mi nalazili u gradu, u jednom podrumu. U jedinom podrumu koji je imao struju zahvaljujući tome što je Armija Bosne i Hercegovine u toj zgradi imala svoj stožer. Pa su oni nama pustili jedno kablo struje tako da smo mi u tom podrumu imali struju. Mi smo tu dovukli razne instrumente, televizore, video rekordere i mi smo svo svoje vreme provodili tu, što je za mene podrazumijevalo svakodnevni prelazak iz jednog kraja grada u drugi kraj grada. Tako da bi se nekada tu znala i zadesiti i morala bih i prespavati. Ili jedan dan, dva dana. Ovisi koliko se pucalo napolju i koliko sam mogla da idem kući. Dakle, to su bili moji prijatelji. To je bila učiteljica Nata i njen sin Goran, koji su bili naše komšije. Oni su oboje bili profesori srpskohrvatskog jezika tako da su imali ogromnu kućnu biblioteku. I tako da su cijeli rat oni meni davali knjige da ja čitam. Tako da mi je to nekako bilo super. I jedna od osoba koja je pokušavala nama da da neku normalizaciju u životu u tom ratu je bila teta Biljana. Ona je nas nekoliko koji/e smo prije pohađali/e muzičku školu ili neke muzičke sekcije u školi okupila. Nas desetak. I mi smo tokom cijelog rata imali neki hor pa smo mi tu pjevali, pa smo nosili moj klavir na razne lokacije da bi nas nekol’ko sviralo na njemu. Bilo je tu još drugara i drugarica koji/e su svirali harmoniku, gitaru, govorili, pisali poeziju. Tako da smo se mi u toku rata, druga polovina rata već okupljali na tim nekim mjestima i bavili se, je li, tim stvarima. Nekoliko puta su nas vozili kod ovih UNPROFOR – aca, koji su tada bili i iz Malezije pa su nas vozili tako u tim transporterima na razne lokacije da mi njima pjevamo, sviramo i tako. Meni je to puno značilo. Meni je to davalo neku normalizaciju. Meni je to značilo jer u tim godinama ja sam se osjećala poprilično zatvoreno i zarobljeno, pogotovo u onim trenucima kad ja kao krenem da izađem negdje van svoje kuće i krenu da padaju granate i ja moram da se vratim. Znači, baš sam se osjećala zarobljeno. Ali ti trenuci su meni davali neki osjećaj slobode. Da mogu nešto da radim. Da mogu da se krećem, da mogu da se družim s ljudima, razmjenjujem, da možemo da stvaramo nešto.

Da li si tada poznavala druge osobe koje su bile LGBT*IQA?

Nisam. To uopšte nije… Nije postojala ideja u mojoj glavi.

Kako se ti identifikuješ vezano za tvoju seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet?

Pa, ja bih rekla da sam fluidna. I po rodu i po svojoj seksualnosti. Po seksualnosti bih možda više rekla da sam panseksualna.

Kada si počela da razmišljaš o svojoj seksualnosti, i koje sjećanje te veže za to? Da li ima neka posebna osoba, simpatija, drug, prijateljica?

Ja… Pa mislim, ja sad kad se vratim kao na sjećanje vezano za seksualnost to doseže neke prve godine mog života, samo što to, naravno, kao i kod sve djece uopšte nije bilo osviješteno. A prvo sjećanje da mi se kao neko dopada, da imam neku simpatiju, mislim da je to bilo u trećem razredu osnovne škole. Meni se jako dopadao moj drug Daca. Zvali smo ga Daca. To mu je bio nadimak. On je bio prva moja mala ljubav. Ja čitav život sam se osjećala neprihvaćeno i da ne pripadam u neke kategorije, u neke skupine. Nisam ja to tada znala ni artikulisati, ali su mi na primjer neke igre sa dečacima bile puno zanimljivije nego mojim drugaricama. Neke igre koje bi se igrale moje drugarice, meni su bile potpuno nezanimljive. Ovaj, mislim, meni je jedna od najdražih igara bila to da mi neko da neku spravu – šrafciger i kliješta, i da ja tako to, te šrafiće odvrćem i zavrćem po cijeli dan.

Ali tu nije bilo nikakvog svjesnog promišljanja. To dolazi tek,  možda kad krećem na fakultet. Negdje u toku mog fakulteta ja sam počela da upoznajem neke ljude koji nisu kao svi ostali. I onda samim odlaskom, pošto sam ja otišla iz Sarajeva pa sam bila u Gracu u Austriji tri godine, ja tamo upoznajem neke šire obrise slobode po pitanju roda i po pitanju seksualnosti. I tad nekako kreće i u meni to područje da se otvara. I da raste i da se širi. Tako da je to tad nekako krenulo, da sam ja krenula da propitujem, da upoznajem druge ljude, da pozicioniram sebe u odnosu na druge. Da općenito promišljam o te dvije vrste identiteta. Nekako je meni uvek bilo bitno da ja propitujem stvari sa sobom, i kad sam ja sigurna i ugodna sa nečim, meni nije toliki problem to iznijet okolini. Okolini koja mi je bitna i okolini s kojom jesam u kontaktu.

Belma, kada je za tebe završio rat? Da li ima neki trenutak, neka misao, sjećanje, i je li završio?

Pa, znaš kako… Ja mislim da imam kao iluzorno završavanje rata. To je taj momenat kad se potpisao Dejtonski sporazum. I nekoliko, možda mjesec-dva nakon toga je otvoren put iz Konjica za Sarajevo, u smislu da su… Još uvijek je bila Vojska Republike Srbije, odnosno srpska vojska, ko god da je bio na Ilidži,  al’ se taj put otvarao po dva-tri sata dnevno. Ja imam taj momenat da se sjećam da smo mama, tata i ja, sestra mlađa nije išla s nama… Mi smo se dovezli. Pošto smo imali stan u Sarajevu od prije rata u koji su uselili u ratu neke izbeglice za koje se posle ispostavilo da su naši i rođaci. I taj momenat da mi prolazimo kroz tu Ilidžu i ulazimo u Sarajevo gdje su još uvijek vreće sa pijeskom na ulicama, gdje je sve tako srušeno kao da je prije pet minuta, kao da su vojnici izašli iz tih bunkera po ulicama. Ja znam da je to meni značilo da se rat završio, jer kao, ja sad mogu da idem, mogu da se krećem. Tek poslije nekako je krenulo da se ustvari kroz politiku, da se vraća to da ustvari, rat, kao… Ne puca se, ali nije baš da je završen.

Ni u meni samoj. Ja ponekad imam, imam osjećaj mira sa sobom i sa svime što se desilo i sa svime što se dešava. Ali, to nije neko konstantno stanje u meni. Za mene je mir neko unutarnje osećanje, koje sam ja nakon, nakon rata pa nakon nakon nakon rata… Nakon jako puno terapije i rada na sebi uspjela da upoznam da se može doći do nekog unutrašnjeg mira. Ovaj nije konstantno stanje još uvijek, tako da mislim… Ne znam, ne znam. Toliko puno ima još uvijek nasilja i svega, i oko mene i u meni. Mislim da je mir meni nepoznanica. Nešto što bih ja volela da upoznam i u nečemu da živim bez obzira na vanjske okolnosti. Mislim, ja želim da to bude moje unutrašnje stanje.

Jesu li se neka uvjerenja, i ako jesu koja u tvojoj porodici mijenjala u odnosu na period poslije rata? Da li je ona postala više otvorena ili zatvorena za različitost i poslije rata? I kakav je to uticaj imalo ili ima na tebe, ako se to desilo?

Pa, ne znam je li postala otvorenija ili zatvorenija. Mislim, nekako da je postala manje – više ista, al’ razočarana. Mislim, promijenilo se jako puno. Moji roditelji kako rekoh, su baš bili onako komunisti. Mislim, mama je još uvijek, al’ to, taj osjećaj zajedništva od prije rata i osjećaj bratstva i jedinstva. I da smo svi jedno i da dišemo i radimo k’o jedno. Da se volimo i poštujemo, gdje nije bilo… Bilo je različitosti, ali u tim različitostima bilo je nešto što nas spaja. No međutim, samim ratom i rušenjem svih tih vrijednosti ja mislim da moji roditelji su ostali potpuno izgubljeni. Baš izgubljeni. Jer nekako nisu više imali nikakvih kolektivnih identiteta sa čim bi se mogli spojiti, gdje bi mogli naći neku podršku. A meni? Meni je rat doprinio tim da identitet ne shvatam kao neku betoniranu kategoriju. Da su svi identiteti – nacionalni, religijski, svi identiteti, jednostavno da su samo konstrukti i da su vrlo promjenjivi. I da ja želim da dekonstruišem svaki od njih koji mi se sa vana pripisuje. I da vidim gdje zaista ja stojim u odnosu na bilo koji od tih identiteta. Ne znam baš da li bih toliko propitivala da mi se nije desilo… Da mi se nije desio sav taj rat i taj šok jednog sistema vrijednosti i prelaska u nešto gdje nema vrijednosti. Ne znam. Ne znam da li bi mi se to desilo da nisam prošla kroz rat.

Da li to znači da je završetak rata doprinio da se više otvoriš ka sebi i drugima?

Pa ne znam koliko. Mislim da je.  Meni je to kao… Mislim da sam samo nasilno i nuždom morala da propitujem sve u smislu tih vrijednosti, konstrukata, identiteta. Kao odjednom idem u školu sa nekim ljudima, znam kako se zovu, ali nemam, nemam pojma. Znam da ovaj ima plavu kosu. Ovaj ima plave oči.  Ova voli ovo, ali ne u smislu podjele. Mislim prve podjele su krenule sa tim nacionalnim podjelama gdje mi se kao sad odjednom dijelimo po nekom imenu, pa po nekoj religiji. Niko od nas pojma nema šta je religija. Al’ kao mi sad odjednom kao pripadamo nekim etnijama, religijama, nečemu. I mene… Mene je to kako je nasilno bilo i nametnuto tjeralo da ja propitujem šta to sve znači. Šta znači biti neke etničke pripadnosti u kori? Šta to znači biti religiozan? Tako da bih ja prije rekla da sam ja morala vrlo brzo i na silu da to sve propitujem.

U kojoj mjeri rat i dalje ima utjecaja na tvoju svakodnevicu?

Pa, jako puno. Živim u gradu koji odiše ratnim traumama. Vjerovatno je i sva država takva. Znači, ne postoji momenat da ja… Kao da te nešto ne podsjeća. Ovde su još uvek srušene zgrade. Gelera ima u tim zgradama, dečijih igara. Načina kako se deca igraju. Da još uvijek igraju – pucaju se jedni na druge! Neki dan sam tako gledala kako se deca igraju i kako ovaj jedan puca u drugog. I ovaj drugi govori:  “Ja imam tvrdu bosansku glavu. Meni u ratu ne treba šljem. Meni metak ništa ne može!” Znači, rat još uvijek traje ovde. Odnosno, posljedice rata još uvijek baš traju.

Belma, je li ti ikada etnička pripadnost bila bitna u odabiru partnera/partnerice?

Nije. Nije etnička pripadnost nikad nije predstavljala ništa.

Kako bi ti opisala ovaj period u kojem mi jesmo danas, u smislu ljudskih prava, jednakosti i sloboda?

Pa, ja mislim da ima još jako puno da se radi. Mislim da slobode baš nemamo. Da nemamo, nemamo ljudskih prava. Kao, ima neka baza. Ima neki minimum. Ima nekih brdo zakona donesenih, ali ono, implementacija svega toga jako teško ide. Ono što najviše fali je ta, to nekako educiranje ovog stanovništva. Mislim i rad sa ovim stanovništvom  prvobitno na traumama. Mislim da je rat ostavio ogromnu, ogromnu, ogromnu traumu nad ovim društvom o kojoj niko ne vodi računa. I to se sve nekako prenosi. I svim tim traumatskim ranama se manipuliše. Od izbora do u svakodnevnom političkom radu je samo manipulacija traumama i nekako okretanje mržnje prema nekom ko je po pitanju bilo čega drugačiji. I nekako bez nekog šireg i sustavnog djelovanja cijelog društvenog sistema, ja ne vidim kako se može, ne vidim da se neka promjena može desiti. A po pitanju seksualne orijentacije i roda mislim da će trebati još jako puno vremena.

Što za tebe predstavlja sloboda?

Za mene bi sloboda predstavljala da imam neki kontinuirani osjećaj mira. Da mogu da stvaram, i da mogu da radim. Da mogu da se krećem, ne samo ja, nego je li, svi ljudi. Kompleksno je to pitanje, pravo. Jer, kao, ja osjećam unutrašnju slobodu, ali ja ne osjećam da je napolju slobodno. Kao, ja unutra, unutar sebe osjećam da sam i duboka, i široka. I da mogu i da idem i dublje i šire. I to je stvarno lijepo, i to je stvarno divno. I ja se osjećam super s tim. Ali, kad treba da koegzistiram sa vanjskim svijetom i da budem prihvaćena takva kakva jesam u vanjskom kontekstu,  ne osjećam se uopšte slobodno. Mislim, trenutno ovdje mi je ogroman problem to nasilje koje je konstantno na ulicama.  I samo to da ne mogu da šetam, da hodam ovim gradom od tačke A do tačke B, a da nemam neku anksioznost i neki osećaj straha koji čak i nije svjestan, ali ja ga osjećam. Ovaj, meni to nije sloboda.

Šta te danas vodi u životu i čemu se uvijek vraćaš?

Pa danas mene u životu vodi ljubav. Ja, nekako, imam par osoba s kojima se razumijem i koje volim. Imam osobu s kojom živim i s kojom se razumijem i koju beskrajno volim i od koje dobivam jako puno razumijevanja i ljubavi. Vodi me unutarnja želja i težnja za sopstvenim rastom. Nekako kad se vratim, jako puno sam stvari ja uradila i na sebi i u sebi. I na sebi i za sebe. I za ono neka mikro i makro okruženja u kojima živim. I to je nešto što me, što me ispunjava. Tako da se nekako vraćam – vraćam se sebi. I onom što mene čini sretnom. Mislim, želim da rastem dalje.