Svetlana

Transkript intervjua u sklopu inicijative Kvir arhiv, 2017

Ako možeš da mi kažeš koje si godište i gdje sada živiš?

1974. i sad trenutno živim u Americi, nadomak Vašingtonu.

Je l’ mi možeš reći nešto o tvom porijeklu, tvojim korijenima? Odakle si ti i odakle su tvoji roditelji?

Mama je Egejka, znači iz Egejske Makedonije, koja je bila dio Grčke. Od tamo dolazi. I oni su izbjegli tokom Drugog svjetskog rata, u stvari nakon, tokom civilnog rata u Grčkoj. Te su završili u Vojvodini, Makedoniji, i tako dalje. Znači, to je ta makedonska strana. Tatina strana je iz Crne Gore. Oni su Pljivljani. Iz sela Gornje i Donje Brezne. I ta familija se malo raspršila isto po ostatku Crne Gore, uglavnom u području Nikšića.

Znači, početkom devedesetih, prije rata, taj period je je l’ bio prilično kratak. Ja sam išla… Živjela sam u Sarajevu. Ja sam išla u Prvu gimnaziju. I ideja je bila da odem na studentsku razmjenu tu jednu godinu i da se onda vratim u Sarajevo. U Sarajevo da se vratim. I ja sam tada u principu htjela da studiram arheologiju. Tako da je to predratno vrijeme je provedeno bilo između Baščaršije gdje sam odrasla i linije Prve gimnazije, gde sam išla u srednju školu. Druženja sa školskom ekipom, porodica koja je dolazila u posjećivanje, i mi koji smo išli njima širom bivše Jugoslavije. I tim nekim planovima da se negdje ide bliže moru jer su roditelji htjeli da se preselimo bliže moru kad se oni penzionišu. Uglavnom neka tako fina, laganini životna situacija.

Kad počinje rat, ja sam u Bosni, do mog rođendana. Ja na moj rođendan ’91. sjedam u auto, vozim u Beograd. Ja iz Beograda letim za Ameriku na tu studentsku razmjenu. I to su dani prije, gdje se nešto počinje kuhati i dešava se već dugo vremena. U Hrvatskoj na primjer, godinu prije je bio problem ako ste na plaži i sa društvom ste ili prolazite sami, i pala je noć. Bio je problem reći kako se zovete. I u Sarajevu kad se… April ’92., kad to sve započinje, kada moja sestra, stavljaju je na avion, jedan od zadnjih Jatovih aviona da ide prema Crnoj Gori i ona završava u Makedoniji. Znači, taj april ’92., ja sam sa familijom američkom negdje u sredini mog školovanja, te zadnje godine. Planovi su i dalje da se ja vraćam u Bosnu. Planovi su i dalje da ja upisujem fakultet tu, iako se sve to dešava. Ali, ja sam tamo, a oni su tu. Bio mi je 17-ti rođendan. Ja, ustvari odlazim na moj 17-ti rođendan.

Da li si održavala kontakte sa zajednicom, porodicom, i onima koji su ostali tokom rata i tvog boravka tamo? Ako da, na koji način si održavala kontakte?

Mi smo na početku imali kontakt putem telefona, znači, sa mojim roditeljima tu. I, taj kontakt 23. aprila 1992., ja zovem naš broj kućni, i tata se javlja. I tata govori: “Mama nije tu.” I on meni govori: “Moraš, nazovi sutra, mama će biti kod kuće sutra”. Ja sam popričala s njim. I zovem sutra. I od tog dana mi nemamo telefonske konekcije nikako. Znači, od tog dana ja počinjem da zovem svaki dan. Imala sam patern, gdje zovem… Svaki put kad zovem, zovem tri puta, i zovem više puta dnevno. Znači, najmanje je bilo zvati tri puta dnevno po tri puta svaki put. Imala je, bila je jedna govornica u holu, gdje je bio, gdje smo mi bili smješteni na fakultetu. I mi prvi put imamo telefonski kontakt 15 mjeseci nakon, gdje je mama inicirala, ne znam ni ja kako, kontakt koji traje četiri minute. Ja tad nisam bila tu, cimerka se javila na telefon. U tome su otišle dvije minute. I mi smo nakon toga imali još ta tri poziva. Sve ostalo je išlo preko Crvenog krsta ili Leben Valensija (Nerazumljivo!) Bila je neka, bila su te različite inicijative.

Pokušaji da se kontaktiramo preko kratkotalasnih, dugotalasnih radio konekcija koje nisu nikad uspjele. I ta pisma koja idu preko Crvenog krsta i Karitasa i svega ostalog, ona putuju tako mjesecima. Što znači, dok ja napišem pismo i odgovorim i dobijem odgovor od njih na to specifično pismo, prođe dva mjeseca. Gdje u tom momentu vi uopšte ne znate je l’, jesu živi, nisu živi. Ja sam u kontaktu bila sa sestrom koja je u Crnoj Gori, koja je imala drugi, drugi tip ponašanja. Moje ponašanje je bilo da gledam sve vijesti. Sve što mogu gledati, sve što mogu slušati, i da kroz te scene Sarajeva koje se takođe prikazuju, pokušavam da razaznam nekog koga poznajem. Na primjer, ako se pokazuje groblje, ja zaustavljam snimak da čitam na nišanima, ili koje god groblje, imena, da vidim da li je neko koga znam poginuo, jer nemam, nemam nikako drugačije pristup informacijama. I onda je bio isto još jedan vid kontakta, koji je možda sulud, a to je bilo da, da ja jednostavno moram da vjerujem da su oni živi. Taj neki drugi kontakt je bio gdje ja u principu stavim ruku na srce i jednostavno znam ili ne znam jesu živi ili ne.

’95., kad ja odlazim iz Amerike da studiram u Keniji, tu jednu godinu dana, ja nastavljam to zvanje telefonom, koji je u Keniji onaj stari telefon, kao naš, što se okreću brojevi. I tako, kad god sam tu blizu te kancelarije ja odem i tako tri puta okrenem broj. I nikad se ništa ne desi. I jednom prilikom, jedno mjesec dana nakon što sam ja tamo došla, recimo septembar, oktobar, zvali su nas na večeru. Mi idemo na večeru i na putu do večere, do te hale je ustvari ta kancelarija. Ja govorim njima: “Hajte vi, ja samo da ponovo okrenem”. Ja sam nazvala jedanput, i drugi put, i treći put. I krenuo je da zvoni telefon! I onda sam pomislila, jao, ja mora da sam pozvala neki drugi broj, mislim, pošto nikad ne zvoni. I javila se mama.

Ali, jedna interesantna situacija se dešava, da kad ja odlazim u Keniju, meni moj tata piše. Meni moj tata piše da se pazim, jer tamo je takođe nacionalizam. Tamo su takođe se dešavala svakakva svrgnuća u Keniji. I kako ja sad idem iz, je li Amerike u Keniju gdje mi se nešto može desiti. Ali ja svejedno idem. I on meni piše da se ja, znači, on sjedi u Sarajevu, usred rata, i on meni piše da se ja tamo čuvam jer tamo isto oni imaju svoje konflikte i situacije.

Moja cimerka koju sam ja upoznala na fakultetu je bila osoba koja je meni bila ogromna podrška. Familija s kojom sam ja živela, oni su meni bili ogromna podrška da su me željeli sačuvati od tih nekih situacija. Kad prelazim na fakultet najviše se družim sa ljudima koji studiraju sa mnom i sa ljudima koji su na istom fakultetu, ali studiraju druge stvari jer živimo na istom spratu. I prva osoba koju ja upoznajem na fakultetu koja je gej, je bio taj Scat, nije Joyce nego je, jeste Joyce. On je u teatru i on je otvoreno bio gej. I mi, ovaj, svi tu što živimo, u principu, niko nema nikakav problem ni s kim bilo koje vrste, jer su ljudi već neki stupanj iznad tipičnog klasičnog, prosečnog američkog mentaliteta. I ja tu po prvi put dolazim u kontakt sa ljudima i kroz prijateljsko igranje košarke, gdje pola osoba na tom košarkaškom timu su bile queer. I kroz pozorište gdje drugi dio ljudi su bili queer na neki način, i to mi je bio neki prvi kontakt u Americi.

Ja se identificiram kao queer. Seksualna orijentacija mi je homoseksualna, to jest, možemo reći da je bila biseksualna jer sam bila i s jedne i s druge strane. Al’, u jednom momentu, kad sam na ovoj drugoj strani, u principu više nemam nikakve odnose sa klasičnim muškarcima.

Po pitanju rodnog identiteta i spolnog identiteta i izražavanja, ja sam sebe uvijek viđala u nekom, nekoj fluidnosti. I smatram da, ustvari, svi smo mi transrodni na nekom nivou. I zbog fluidnosti koju čovjek sebi dozvoli, jednostavno ne želim da se kategorišem previše. Znači, ja se mogu… Ja mogu reći ja sam lezbejka, ja sam queer, ja se, ja sam transrodna na nekom nivou. Ali ja sebi dozvoljavam, unutar same sebe, da to ne igra neku veliku ulogu. Konekcije s ljudima koje sam stvarala nisu nikad bile vezane na nivou tijela. A meni po pitanju mog tijela, na primjer, nije mi nikad bio neophodno da mijenjam tijelo.

Kada si počela razmišljati o svojoj seksualnosti? Da l’ ima neko sjećanje koje vežeš za to? Neka posebna osoba, simpatija? Drug, drugarica?

Ja u stvari ne mislim da sam ja odrastala kao neka seksualna osoba. I ne mislim da sam uopšte osjetila pubertet. Ja se puberteta uopšte ne sjećam. I kad mi se, znači, kad mi se dešava odnos, taj moj kao prvi, neću da kažem lezbejski odnos zato što osoba nije lezbejka. Osoba s kojom sam bila se tako ne identificira, al’ moj kao prvi queer odnos, on je započeo otprilike na isti način. Znači, on ni po čemu nije bio različit, osim da mi s našim tijelima  smo nešto sasvim drugo. I meni nije bila velika razlika, osim što znam kako se na to gleda društveno, i šta ću sad ja s tim. Kao, kako sad? Ne kako moj privatan, intiman svijet funkcioniše kad smo mi tu gdje jesmo i kako mi komuniciramo, znači, ne taj dio, nego onog momenta kad ti izađeš, ustvari. Kako sad ti to upakovat il ne upakovat, zaštitit svoj odnos, na kraju krajeva. Meni to nije došlo da sam se ja probudila i pomislila: “Ja sam drugačija”. Ja sam uvijek mislila da sam drugačija. Ja sam uvijek mislila da mene dječaci nužno ne interesuju. Ja nemam, apsolutno nemam taj neki osjećaj. Meni je to išlo nekako interno iz mene.

Ja sam planirala da se vratim u Bosnu duže vremena, al’ sam trebala da otplatim studentski dug. I onda mi je povratak bio povezan sa vraćanjem duga jer sam mislila da ga trebam vratit prije nego što se vratim. Tako da se ja vraćam u septembru 2002., dva mjeseca nakon što sam to sve otplatila. I, bilo mi je neophodno da se vratim, jer sam imala dojam da jedan dio mene jer meni je bilo 16, 17. I ta cijela ratna situacija, i prijatelji gdje ljudi su, ne znaš jesu l’ živi, nisu živi, ni ko je gdje, ni gdje su otišli, i sve te priče, sudbine. Meni je bilo neophodno da se vratim, da se, jedan dio mene koji je prestao da živi, koji je ostao tu i stao je tu, je i dalje tu. A ovaj drugi dio je nekako nastavio, al’ nije nastavio ni potpuno slobodno, nego je uvijek nekako nastavljao s nekim čekanjem da nešto se desi, riješi, i tako dalje. I meni je bilo neophodno da se te polovine sastanu. Da se nađu. Da budem bliža familiji. Familija mi je nevjerovatno bitna i taj kontakt s njima. Ja sam tamo sama. I ja sam pomislila, a pa super! Ja ću se vratit i bit bliža familiji, i sve će to bit kao divno, krasno, i onda ću ja ostat tu neko vrijeme. I nakon nekog perioda, mislim da bi bilo super ka da upišem, da nastavim školovanje, da upišem doktorat. Tako da se ja vraćam iz više razloga.

A jednu stvar koju sebi zadajem. Što ne bih, dok sam u Bosni, kad dođem u Bosnu, zavrtit tu neku priču queer zajednice? Jer je sad meni ta zajednica, meni ta zajednica treba. I ako se ja vratim u Sarajevo, jer ta zajednica ne postoji, zar ne bi bilo lijepo da taj vid slobode i postojanosti u kome ja uzivam u Duponu, u DC-u, koji je jako lako moguće stvoriti. Takođe, postoje drugi ljudi koji imaju tu istu potrebu. Zar ne bi bilo lijepo da se to krene stvarati u Bosni? Tako da je to septembar 2002.

Ja sam, ustvari, sebe pripremila na povratak u Sarajevo kao grad koji više nije isti grad. Tako da ja kad dolazim u Sarajevo, meni je puno stvari lakše. Jer s jedne strane mi je sve poznato, a s druge strane se osjećam kao da sam turistkinja. Ja nemam pojma otkud su ti ljudi došli. I zašto sad tako ogromne razlike ideološke? I po pitanju religije. I po pitanju politike. Ali ja to prihvatam. Jer nemam drugog izbora. Nemam izbor da to ne prihvatim, i da budem tu. Znači, ja ne mogu to ne prihvatit i biti tu. I u principu, ja sam imala dobrih godinu, i duže možda, godinu i po dana nekog stanja kompletne nirvane. Ja sam došla pozitivna, ja sam došla očišćena. Došla sam sa svim riješenim računima. Htjela sam biti tu. I ja imam kompletan osjećaj sreće što sam ja tu, što mi je nešto poznato jer sam živjela bez toga to sve vrijeme. I nisam, da budem iskrena, nisam tokom tih ratnih mjeseci i dana, sedmica…To je sve onako, duga neka patnja. Ja nisam…Ja čak nisam mislila ni da će taj rat ikad više prestati.

Ja nisam ni mislila da ću se ja moći vratiti u Sarajevo koji ikako liči na i jedan način na ono što je meni poznato. Taj rat koji se desio, i taj gubitak mene vraća direktno tu. Meni je mama rekla kad sam se vraćala: “Pa svi ljudi odlaze, a ti se vraćaš? Pa ovdje nećeš moći naći posao. Pa što ne odeš u Zagreb il’ u Beograd?” Ja njoj govorim, kakve veze ja imam sa Zagrebom i Beogradom? Mislim, u Zagrebu sam rođena. Imamo tamo familiju, al’ nisam tamo odrasla. Što bih ja išla u Zagreb? Što bih ja išla u Beograd? Mislim, kakve ja veze imam s tim gradovima?

Za mene je rat na privatnoj osnovi, ustvari, završio kad sam ja prestala da pratim vijesti i dešavanja na svakodnevnoj osnovi, gdje sam pomislila, okej, sad se stvari mogu razvijat bez, bez da pomisliš da ono što se dešava će nekog ubiti, neko će umrijeti. Znači, onog momenta kad ja puštam sve te vijesti da idu, ja imam osjećaj ogromnog olakšanja. Sad se može imati regularan kontakt. Ništa to nije riješeno, ništa to… Mislim, ljudi su u totalnoj banani, bolesni, umiru. Al’ u smislu tog stava ratovanja, gdje ti ne možeš probit nit’ zaustavit ga. I sve vijesti koje dolaze su tragične. Onog momenta kad to prestaje, ja počinjem na neki način da se opuštam. To se dešavalo u principu dok se nije zaholcalo s Kosovom, gdje ja ponovo počinjem sve to slušati jer imam familiju u Crnoj Gori, gdje ja shvatam u kom sam ja ludačkom paternu bila godinama.

Ali meni rat kao rat se konkretno nikad nije završio. Mi nismo nikad došli do onog stanja koje je sad i nepoznato. Meni rat konkretno, ne mogu reć’ da… Mogu reć’ da osjećam da je nastupilo neko stanje mira, al’ da nije mi, i kroz aktivizam, koji kasnije, je l’, mi se dešava i u kom učestvujem, gdje sam i na društvenoj sceni, gdje znam  sa drugim organizacijama i zakonima kako stvari idu. Onaj vid slobode koji postoji gdje se u ljude ulaže na edukativnom nivou, gdje se od ljudi zahtijeva i traži i raduje se toj njihovoj radoznalosti i kreativnosti, taj nivo se nije nikad vratio. Jer, ima jedna izreka, koja se kaže kod nas: “Ubiti Boga u nekome.” E u principu, ako je imati Boga u sebi mir, a imati ubijenog Boga u sebi, znači vašu sopstvenu srž, rat il’ neka ratna situacija, il’ konfliktna situacija, il’ situacija konflikta u miru. Ja ne mogu da kažem da, da je taj mir nastupio. Da ljudi imaju svog Boga u sebi.

Da l’ su se uvjerenja u tvojoj porodici mijenjala u odnosu na period prije rata? Da li je vaša porodica postala više otvorena ili zatvorena za različitost, poslije rata? I koji to uticaj ima na tebe?

Pa, ono što ustvari ne znam je kol’ko je ta familija bila različita prije rata, jer neke teme nisu postojale. Na primjer, pitanje LGBTIQ pitanje. Nemam pojma kol’ko su oni bili otvoreni jer se o tom nije pričalo. Ono što se dešava sa ratom generalno, je da, na primjer, moja sestra mene u nekom momentu, koja tad živi u Crnoj Gori, po pitanju religije. Mi pričamo i ona govori kao: “Ja se idem krstiti.” Ja kažem: “Kako misliš krstiti?” Kao, ja kontam ono, šta ti to znači? Kao: “Pa, idem pod Ostrog sa rodicom. Da se obje krste.” Ta rodica je odrasla u Sarajevu, takođe. I onaj, i ja joj govorim: “Kako misliš krstiti?” kao, pa kaže: “Znaš ono.”, jer ja ne kontam. Ja njoj govorim: “Al’ što će ti to? Mi nismo kršteni i mi nismo imali religiju. Nismo odrasli s tim s razlogom. Znači, što sad tebi to treba?” Ja to nisam mogla razumjeti. Al’, na primjer, to je jedna stvar koja je tako negdje iskočila. Jako bliska meni, znači sestra mi je, to je negdje iskočilo.

Ja sam primijetila da sa obje strane familije, da su starije osobe krenule da bivaju malo vise religiozne. Ali ja mislim da to nema veze s ratom. Kroz moj kontakt sa familijom i to čime sam se ja bavila, moja familija koja je u Hrvatskoj, na primjer, što je s mamine strane, oni saznaju o tim stvarima. Znaju šta radim, i tu nema velike komunikacije, nego ima kompletno prihvatanje. Gdje, kad ja kažem: “Idem u Zagreb na prajd”, moja rodica kaže: “Ja ću doći da budem, jer te jedino kao tako mogu vidjet”. Iako ne znam bi li joj palo na pamet da ide na prajd sama. Ali, i oni se bore sa raznolikošću u Hrvatskoj. Prije rata, tokom rata, nakon rata, jer dolaze, jer su miješani brakovi, u pitanju je makedonska strana. Gube se poslovi, i možda je njima… Oni se svrću takođe da, umjesto da se zatvore, da se otvaraju što više. Mislim da crnogorska strana nije baš tol’ko previše otvorena za raznolikost, al’ te prihvataju jer si im familija.

Da li i u kojoj mjeri rat i dalje ima uticaja na tvoj svakodnevni život?

Pa ima uticaj na mene tako da ja imam ogromno nepovjerenje prema bilo kojoj državi i državnoj situaciji, gdje god da odem. Ja u principu sasvim mogu zamisliti da u nekoj uređenoj državi jako je moguće da se desi rat. Znači, nemam povjerenje. Nemam ono gdje ti sad možes doć’ i kompletno se opustiti. Naravno, turistički, penjat se po planinama i tvrđavama i nešto spoznavat arheoloski i antropoloski, istorijski. Super mi je da niko ne ratuje, da ti možes to odradit, ispoštovat tu zemlju i prirodu. Ali u principu ja… Ja ni jedan prostor ne posmatram kao prostor gdje se rat ne može desiti. I ako razmišljam o tome gdje živjet, kako živjet, apsolutno ne dolazi u obzir da se nekako potpuno opustiš. I da mogu da vratim naš osjećaj i stanje prije rata gdje su nas totalno uljuljali u tu neku ideologiju i mira i bratstva i jedinstva, gdje stvarno jesmo bili opušteni. Gdje stvarno smo mislili, ne znam, nisam živjela kao mala nigdje drugo. Al’ taj neki divan osjećaj i povezanosti s ljudima i komunikacije, ja sad ne znam je li to nemoguće imat. Al’ meni se iz ove perspektive čini da to što smo mi imali je bila neka čudesna anomalija. Jer, niko ko je ikad prošao kroz ikakav rat, ustvari, ne znam kako može se uljuljat u toj pomisli da iza ćoška ne čeka nešto slično. Ali iz perspektive BiH i regije mi je ogroman poraz da, da taj rat, to što je otuđeno od tebe, to što je, čega smo svi opljačkani, i života, i istorije, i ideologije na kraju krajeva, vjerovanja da možemo uredit sami sebi društvo na način da svima paše. I da vlada neki red i mir. I da su ljudi kreativni i radoznali. Da se ljudi guraju u svojim reonima da budu najbolji što mogu biti. Jednostavno, da zadovolje i potrebu za informacijom, i povezanošću. To apsolutno ne znam, apsolutno ne shvatam. Što to nismo do sad mogli imati? Što ljudi i dan danas imaju i plaćaju ogromnu cijenu? Što su jednostavno bili na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

Kako vidiš ovaj period danas? U smislu ljudskih prava, jednakosti i slobode?

Pa, stanje nije zavidno. Ja mislim da koncept ljudskih prava je generalno nešto strano za BiH. Jer je taj jezik, nije naš. Mislim, on je došao iz postulata UN-a, OSCE-a, Evropske Unije. I kao takav je i nastao nakon Drugog svjetskog rata da bi se spriječilo to što se dešavalo do tih razmjera kojih je sve to bilo. Mi smo se hvatali za to, jer nemaš druge. Moraš se za nešto uhvatiti, u principu, kad radiš bilo šta. Mislim da je ogroman jaz između razumijevanja stanovništva te terminologije. Sistem nije napravljen na tome da se ustvari ljudi stavljaju u centar postojanosti BiH. I on, kao takav  koji se, kompletno je do ljudi hoce li ga promijeniti il ne, on ne gleda, nije antropocentrican nego je on egocentrican. U smislu određenih osoba, njihovih načela, njihovih potražnji i potreba, i želja. I u svemu tome pravi se veći jaz. Kad imate društvo gdje se ne vodi računa da zdravstvo i obrazovanje su svima dostupni, da je, da postoji određeni vid slobode, da vas ta sloboda ne ugrožava. Što bi mene kao nekog političara tvoja sloboda ugrozila? Al’ me ugrožava, al’ mene ugrožava. Što ti više razmišljaš svojom glavom i kritički razmišljaš, ti ćeš mene ugroziti. To meni u principu govori, svima nama govori, da smo mi uvijek jedan korak odvojeni od kompletnog poštivanja i dobro uređenog sistema. I zato je ta borba i vrijedna. Pošto, ti znaš, da čak i oni koji negiraju i oni koji pljačkaju pare, uzimaju pare i razvlače se politički, po sjednicama i tako dalje, da je sve to jedan korak od poštivanja. Jer oni to ne bi negirali, da to njih ne ugnjetava, i u principu, ne dovodi ih u situaciju gdje ljudi uzimaju stvar u svoje ruke.

Ali, takođe, mislim da sada, nakon tol’ko godina, znači 2017., da kad radite nešto što je il’ dovoljno sporo, il’ apsolutno ne funkcioniše, gdje se mora svaka osoba, i svaka organizacija i zajednica sebi mora postavit pitanje: “Okej, zašto ja ovo radim? Šta želim postići? Da li je realno da ću ja to postići? Kad ćemo mi to postići? Da l’ postoji neki drugi vid? Bolji vid, brži vid? Da li mi trebamo da radimo nešto što je nasuprot upravo onog sistema koji mi, kol’ko tol’ko i dalje svi slijedimo?” I ja i dalje mislim da je sve moguće. Da je potrebna i strategija, ali hranit ljude na način gdje, gdje oni ostaju motivisani i inspirisani, gdje ljudi, jer to, ovo su sve ljudi, sve, znači, ljudski resurs je kompletno maknut sa strane, jer je nešto drugo u centru. Al’ upravo taj ljudski resurs pravi i ove negativne il’ pozitivne promjene.

Al’, mislim da treba strategija, kako tu energiju sačuvat da se ne raspline, znajući gdje živiš. Znajući šta se radi s tim, mislim, znajući da nemaš podršku od države, znajući da to toliko nije bitno zato što oni gledaju skroz nekom drugom, u drugom smjeru. Al’ da li ima nade, da li je moguće da se nešto napravi? Da. Da određena stanja u kojima ljudi bistvuju, u kojima su utopljena, da ponekad mogu ljude stavit u situaciju da pomisle: “Ovo je mene sad iz kompletne moje srži promijenilo.” I to je ono na šta se računa. Da utopljeni, utopljenici će ostat utopljenici. Da neće niko izroniti i reć’: “Aha, ja i dalje imam snage. Aha, ja znam ko ste, ja ću vas tužit, to tako ne može! I mi isto imamo jednaka prava, i mi se isto pitamo.” To mi je, ustvari najveći strah. I to mi je uvijek bio strah. Da ti kad utapaš ljude, da će oni u principu taoci bit, utopljeni. Da kad ubijaš Boga u nekome, da ti ljudi na kraju neće imat ni energije ni da se dignu. Jer ta njihova srž i vjerovanje u sebe će bit maknute. Jer nju neko konstantno, aktivno miče.

Šta je za mene sloboda?Za mene je sloboda kao individua, kao individuu, znači da ja u principu najbitnije imam određen vid dozvole samoj sebi. Naravno da neću nikog ubiti. Naravno da neću nikom potamanit sve kokoške u dvorištu, i tako dalje. Ali, znači, gdje čovjek sam sebi počinje da daje dozvolu, u kontaktu sa sobom vrjednuješ svoj život. Ako vrjednuješ svoj život vrednuješ i tuđi. Ako vrjednujes tuđi, vrednuješ i svoj. Gdje ti možeš sa tom slobodom, osjećajem te slobode, ja imam dojam da ja sve mogu. Ja imam dojam da je život vrijedan života. Ja imam dojam da je život vrijedan podijelit s nekim, komunicirat s ljudima, jednostavno imam dojam da ja šta god želim, da ja mogu doći do toga. Da nije samo sloboda koju ja osjećam, nego sloboda i pristupa. I ljudima i informacijama. Da je to nekako fluidno. Da to teče. Naravno, da namjere nisu loše. Ja pretpostavljam da bi ljudi koji imaju takav osjećaj slobode isto mogu imat loše namjere i bogatit se na leđima drugih. Ali, meni je ta sloboda, meni je taj osjećaj slobode jako bitan. Jer ako on se makne zato što te drugi stavljaju u tu situaciju, il’ na kraju krajeva ti samu sebe kreneš stavljati u tu situaciju, to ti je kao da ostaneš bez nogu i bez ruku.

I, ja život gledam kao pokret. Mi smo, sve što je živo se uvijek kreće. Ono što je mrtvo – ne kreće se nigdje. I ta pokretnost, ta energija koja postoji, da bi ona mogla da se nastavi okretat, svako nešto mora da ima što ih motiviše. Meni je ta sloboda, ne ja mogu radit šta god hoću da radim, nego odgovornost također, i prema sebi, i prema drugima, znajući taj potencijal. Ja mislim da osobe mora, mora im se dozvoliti da budu kreativne. Mora im se dozvoliti da budu radoznale. Mora im se dozvoliti da zadovoljavaju, da rastu. Kroz to imanje slobode, ti rasteš. Ako nemaš slobodu jer tvoj tata misli da trebas ić’ na fudbal, a tebe interesuje violina, ti nećeš nikad razviti taj svoj potencijal i taj svoj talent recimo. I kroz razvitak toga donosi tu slobodu. Kad je čovjek u elementu svog rada i svog najboljeg potencijala, mi osjećamo tu slobodu. Ti nju ne osjećaš kad samo legneš spavat, i pomislis: “Jao, imala sam težak dan, jao al’ sam umorna, al’ sad sam slobodna, niko me ne dira.”

Ja mislim da se sloboda osjeća kroz akciju. Kroz kontakte s ljudima. Kroz ono što ti probudi da ti nekome pomogneš, il’ u drugim ljudima. Znači, taj neki kompletan val koji tako funkcioniše spiralno il’ kružno.

Šta te danas vodi u životu?

Pa, ne znam. Ono što mene danas vodi u životu je, ustvari, jer sad mi je 43 godine je shvatanje da, da mozda bih neke stvari uradila drugačije da mogu vratit film. Možda bih neke stvari uradila pametnije. Al’ mislim da bih definitivno radila. 🙂 Pa, ako ću ih svejedno raditi i ako imam pred sobom neki život od 10, 15, 20 godina, kol’ko god, da čovjek mora pametnije gledat na taj resurs. Znaš, prije, prije nekako nisam… Ne razmisljaš o tome da ćeš umrijeti. I iako razmisljaš o tome, to je daleko. Znaš, ja na primjer preferiram radit noću, jer mi se jutro uvijek čini daleko. A ako radim ujutru, a imam obavezu u 12, sve nešto gledam na sat, jer će to brzo da završi. Tako je meni, kad sam bila mlada, znam ja da ću ja umrijet, al’ to je negdje daleko, to su neki jutarnji sati, imam ja jos 10 sati do tad. A sad sam nekako više svjesnija da nemam. I da moram pametno koristit svoje vrijeme i svoj lični resurs. Hranit te resurse, znači duhovno, psihički, fizički, i tako dalje. Da ono čega se uhvatim mora biti jako dobro procijenjeno vremenski, jer nemam tol’ko sad vremena da započinjem 101 projekat.

I ono što mene vodi je, pod broj jedan, što ja znam da ja to mogu. Što znam da, da te različite strasti postoje, da će to možda bit neki drugi život, k’o što ih je već bilo jedno 5, 6, kad se ovako čovjek vrati unazad, al’ ono što me vodi je, na neki način, postojanost, spoznaja. Ja znam, ja sam svjesna da postoji i pozitivan prostor. I da postoji pozitivnost. I da bih, umjesto da radim ispravljanje krivih Drina, meni postaje mnogo bitnije da radim na stvaranju pravih Drina. Da ono, kad već nešto radiš, radiš ispravno znajući da neko može doći do tebe i sve to uništiti. Ali, koja je druga opcija?

Znači da, da one osobe koje su oko nas, i da ono što tebi daje vrijednost života, bilo to rad il’  putovanja, il’ ta raznolikost u vlastitom vijeku, ja znam da je to moguće, i mene vodi to da ja, u principu, neophodno je kreirati i dalje i stvarati taj pozitivan prostor. Makar to bilo u vlastitoj sobi, u vlastitom dvorištu. Ne mora to bit neka ogromna sad politička akcija. Sad se malo, zadovoljavam se manjim stvarima nego ranije. Jer mi nije okej da nemam tol’ko puno resursa, koji mogu jednostavno nestat. Pa sam malo pametnija kako raspolažem sa onim što je ostalo na raspolaganju. Jer sam svjesna da sad nemam, nemam…, nema toga u neizmjernim količinama. Ali mi je vodilja, znaš, svaku osobu koju vidim il’ na ulici il’ upoznam, i koja ima taj neki pozitivan segment i otvorenost i povezanost sa cijelim čovječanstvom. Meni je to najveća vodilja. Gdje znaš da nisi solo. Znaš da nisi sama. Znaš da postoje drugi ljudi, kao ti.

Znaš da je život kratak. I te silne priče koje kao, koja je poenta života? Znaš, pa poenta života je šta god ti napraviš s tom poentom. Kako ću ja znati da l’ je to ispravna poenta, il’ nije? Al’ meni je znaš, ja sam kao neka, ja se osjećam kao gošća na ovoj planeti. Ne želim ništa uništit, ne želim ništa zeznut. Mislim da Zemlja kao takva ima svoju vlastitu agendu, i prekrasne, mislim, prekrasna mjesta koja trebamo obić’, da bi uopste mogli reć’: “E, ja sam živjela na ovoj planeti”. Ne kao jedna Bosanka, ne kao jedan specifičan identitet koji nisam ni birala, nego i ove druge, koje biram, na tom nekom većem nivou. Ako imaš pristup tome. I to mi je vodilja. Taj pristup, ta pozitivnost, u principu, koju, koja znam da postoji. I moramo malkice da je više gajimo.