Darchangel

 

Transkript intervjua u sklopu inicijative Kvir arhiv, 2017

Ja sam ‘73., 1973. godište. Rođen u Sarajevu, živim u Sarajevu, čitav život sam proveo u Sarajevu. U mojoj porodici nema nekih posebnih običaja, nekih posebnih tradicija, izuzev što je to standardna bosanska, znači, familija, pretežno, je l, muslimanska. Nije nešto posebno nikad ni komunistička bila, ni vjernička. Međutim, jedino što se uvijek prenosilo je, ustvari, slavljenje Bajrama, znači, standardna bošnjačka priča u onom kontekstu. Eto, bili smo muslimani, ostali smo muslimani. Cijenili smo komunizam, cijenimo i danas komunizam, pogotovu u današnjem uređenju u kojem niko nema ništa, a u ono doba smo imali svi sve. I, to je to.

Kakav je tvoj život bio u devedesetim, prije početka rata, i početkom devedesetih? O čemu si sanjao? Šta si  planirao? Koje su ti bile ambicije?

To je sad već prilično jedna široka tema. Obzirom da je mene rat zahvatio u onom momentu kad sam ja završavao srednju školu, išavši u Drugu gimnaziju, 1988. upisavši je, pa do ‘91-‘92., kad je rat počeo. Ja sam sebe u tom momentu vidio kao nekoga koga je nauka interesovala. Dakle, ja sam se u momentu početka rata zatekao u Sarajevu. Imao sam 18 godina. Morali smo napustiti naše mjesto prebivališta, al smo ostali u Sarajevu, čisto zbog pomjeranja  linija. Vratili smo se u naše prebivalište, naravno, ‘95., kad su se…kad se situacija počela smirivat. Postojale su dvije il tri generacije osoba sa kojima sam ja ulazio u socijalne kontakte generalno. Znači, prije svega, tu je porodica, a onda, dakle, ta čitava moja generacija nekih osamnaestogodišnjaka, plus minus par godina, koji smo bili orijentisani jedni na druge kao mlada raja u toku rata. Obzirom da sam bio i u vojsci, to ekstendira, dakle, opet tu mladu raju. Uletio sam, znači, kao regrut među svoju generaciju, i u vojsci sam bio među svojom generacijom. Tako da, u tom smislu je bilo mnogo, mnogo ljudi koji su baš moja generacija s kojima sam se i družio i provodio vrijeme. S druge strane, moja familija – dakle, moji roditelji i ta generacija su odigrali onu presudnu ulogu u održavanju života. Mislim… znači, otac je definitivno bio zaslužan za to da imamo šta da jedemo u toku rata, ma  kolko bilo teško izdeverati takve stvari i generalno doć do hrane. Mi smo, naravno, kao djeca imali svoju ulogu u tome. Mi smo vodu dobavljali. Treći generacijski tip unutar mojih društvenih kontakata je bio dosta stariji. Mlad i talentiran i nekakav đak u srednjoj školi, a onda i u toku rata, ustvari sam bio jako povezan upravo sa Univerzitetom u Sarajevu, sa Akademijom nauka – a to su uglavnom, znači, ljudi koji su dosta stariji profesori i doktori.  Suštinski, dakle, ja sebe nisam identificirao ni dan danas. Znači, sa svoje 43 godine ja ne mogu sa sigurnošću reć ni da sam bi, ni da sam gej, ni da sam kvir, ni da sam nešto – sve sam od toga pomalo. Čak sam i heteroseksualan u određenim momentima, i tako dalje. Znači, u principu – ne vidim sebe u okviru bilo kakve krajnje definisane dogme, u tom smislu. Dakle, prema ljudima se postavljam vrlo individualno prema svakom pojedinačno. I već prema tome kakav odnos ostvarujem sa kime, na taj način doživljavam sam sebe. Još od malih nogu, znači, od osnovne škole, ovaj, sam shvatio da mi se sviđaju i moje drugarice, i moji drugovi. Ta moja osnovna škola je prošla bez nekih izrazitih iskustava al, dakle, moja najranija faktički sjećanja, koja me asociraju za buđenje onoga što nazivamo danas seksualnošću, podrazumijevaju i jedan i drugi spol.

Kada i kako je tvoj proces otkrivanja seksualne orijentacije išao prema sebi, a kako prema drugima?

Pa, dakle, prema sebi – ja, i dan-danas taj proces traje. Svaka situacija podrazumijeva određeno postavljanje u nekom najverovatnije novom kontekstu. Mada me iskustvo naučilo da postoji dosta stereotipova, naravno. I onda, takvi stereotipi se uklapaju u već predviđene stereotipe. Srećom, još uvijek postoje i situacije koje i mene samog znaju iznenaditi. Nije mi se jednom desilo; znači, taman pomislim “E, sad sam to.” – a onda se desi nešto drugo. Bio  sam, znači, u situaciji da sam htio ženiti, ono, sa djevojkom, sa kojom sam imao fantastičnu vezu. Pa, nisam. Jednostavno, zato što sam priznao i sebi i njoj da postoji i moja neka druga, il treća, il pedeset treća strana, i tako dalje. Tako da ta bura, koja je unutrašnja bura otkrivanja samog sebe, ustvari, traje i dan-danas. A prema drugima, dakle, na isti način. Ustvari, svako za mene predstavlja svoju priču. Zaista se trudim da ne trpam nikoga u stereotipe, dajući svakom pojedinačno šansu da odigra neku ulogu u mom životu na način koji će toj osobi dat optimum, a ne nešto očekivano ili neku stereotipizaciju, i tako dalje. Dakle, al ja zaista, u životu sam bio vrlo, vrlo rijetko u situaciji da ne nailazim na podršku. U onom kontekstu u kojem, kad mi neko ne bi dao podršku, to bi zaista bili ekstremni, ekstremni slučajevi… Ovaj… gdje sam bio čak u situaciji da budem izvrgnut i fizičkom nasilju. Al to je jako rijetko. Dakle, uobičajeno šta se dešava je to da, kada ja uopšte pričam sa svojim prijateljima, recimo prijateljicama, u kontekstu moje vlastite seksualnosti, često su sklone da čitavu seksualnost zanemare za račun personaliteta. Znači, u onom kontekstu u kojem sam prije svega ja čovek prema nekome, pa tek onda u onom kontekstu kakvi su moji životni izbori.

‘92. ja sam otišao kao punoljetan u vojsku Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine. Učestvovao sam u ratu do ‘95. Znači, dvije godine sam faktički bio u vojsci. To je za mene bilo iskustvo – pa, kao i svako drugo iskustvo. Nešto novo, nešto sa čim treba da se suoči čovjek, sažvaće to. Po prirodi nisam militarista, čak sam pacifista. Mogu reć da sam imao sreće, dakle da, da sam bio na poziciji prilično pozadinskoj kao vezista. S druge strane, baš u toj vojsci mi se desilo i moje prvo homoseksualno iskustvo. Naime, ko i svi mladi ljudi, još za vrijeme obuke, nas tridesetak koje je bilo u toj jedinici, pa… imali smo običaj, isto tako kao i svi mladi ljudi, znači, da…to je 18-19 godina, ta populacija…i da se malo opustimo, s vremena na vrijeme. Da sjednemo, zasviramo gitaru u nekom podrumu, i tako dalje, kad se sakrijemo od granata. Napravimo neko vino od riže, itd. I onda se ustvari desilo da sam doživio svoj prvi poljubac sa muškarcem, ne na svoju inicijativu, nego na inicijativu, dakle, jednog mog prijatelja upravo iz vojske, koji je uhvatio jedan momenat i tako, onako, lijepo me muški zažvalio. I, dobio je šamarčinu zbog toga ma kolko sam ja uživao u istome. Na žalost, situacija je takva bila da sam ja zažalio što sam ga ošamario. I ta se situacija nikad nije ponovila. To je faktički bio moj prvi homoseksualni poljubac u životu, i dan-danas ga se sjećam. Bili smo u  ratu zajedno u istoj jedinici. Nikad više to nismo ni spomenuli. I poslije rata smo čak, ovaj, kad god bismo se vidjeli lijepo se družili, i tako dalje. A opet, nikad se nismo vratili na to.

Kada je i da li je za tebe završio rat?

Tehnički, postoji, ono, praktički aspekt. Znači, mi možemo pričat o tome da je rat kao čin agresije, nasilja, završio. Međutim, realnost pokazuje nešto drugo. Da oblici ratovanja danas nisu uopšte samo oni oblici nasilnog ratovanja koje podrazumijeva prisustvo oružja, otvorenog oružanog sukoba. Naime, imali smo hladni rat, u kojem nije bilo oružja. Nije bilo sukoba, a opet, imali smo par decenija natezanja između Sovjeta i Amerikanaca. Mislim da ono što se kod nas danas dešava, dakle, nekih dvadesetak godina poslije zvaničnog završetka oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini – mi još uvijek nemamo mir. Zašto nemamo mir? Zato što, svako od nas pojedinačno je prisiljen, al dakle doslovno prisiljen da se bori. Čak jedni protiv drugih, da se borimo za posao, za koru hljeba, za bilo koji od tipova slobode koji su garantovani nekim uslovima mira. Dok ne možemo, dakle, da uspostavimo takve slobode, koje su garantovane u uslovima mira, prema međunarodnom shvatanju mira. Mi ne možemo govoriti, ustvari, o postojanju mira. Ako ne postoji mir, onda je, dakle, jedan od tipova rata, odnosno vođenja rata, zasigurno još uvijek aktuelan. To je moj stav.

Moja porodica je ostala takva kakva jeste. Naravno, svako u mojoj porodici ima neku slobodu da živi svoj život na onaj način na kojem mu mi ostali dopuštamo da živi taj život. Sad, neko je otišao u jednom pravcu, neko je otišao u drugom  pravcu. Promjena kao promjena je jedna od odlika života kao takvog. Ko ne prihvata promjenu kako dolazi, faktički odriče sebi pravo na život. U tom smislu, moja uvjerenja se nisu promjenila, izuzev u onom kontekstu u kojem su se profilirala da meni samom bivaju jasnija. Sad, na koji način jasnija moglo bi se analizirati. Opet ne  postoji… dakle, postoji taj fluiditet. Ne postoji gotovo uvjerenje, ne postoji. Ja sebi ne želim da dopustim tu slobodu da kažem “E, sad sam ja takav kakav treba da budem” i kapak. Dakle, ja svaki dan pokušavam bit bolji, efektivniji, korisniji i tako dalje, znači, u odnosu na juče. I dokle god to pokušavam, ustvari mi se pokazuje da sam na taj način sretniji, mirniji, organizovaniji i imam sređeniji život. Bez takvog stava bi najverovatnije ostao neka splačina, mislim, baš tu riječ da iskoristim. Izgubio sam dosta rodbine. Znači, preko trideset bliskijih rođaka u ratu je jednostavno nestalo, nađeni negdje u nekoj rijeci, i tako, il nikad nepronađeni na kraju krajeva… ovaj… raseljeni po bijelom svijetu itd. To su stvari za kojima se može žaliti. Ali, mi moramo počet prihvatat te stvari. Znači, vidite: to su stvari koje su se desile. Ne smijemo ih zaboraviti, al moramo sebe boljima, ne samo da se ne bi te stvari ponovile – to jednostavno nije više upitno da l se smije desit il se ne smije desit – to se ne smije desit. To se ne može desit. Ali, to nije sve. Mi moramo maknut dalje i od tog samog dešavanja, znači, da bismo faktički ostvarili bilo kakav prosperitet kako individualno, tako i  društveno. Ja taj prosperitet ostvarujem u svom životu individualno na nebrojene načine, počev od toga da imam jako puno  zanimacija, aktivnosti i tako dalje. I imajući u vidu to da sam, kao diskriminisan član zajednice i dan danas bez posla, obzirom da sam se dugi niz godina bavio LGBT aktivizmom. I ne samo LGBT aktivizmom, nego poglavito, znači, u vezi sa svim onim tabuističkim stvarima s kojima se velika gospoda ne žele baviti. Tipa intravenske narkomanije, tipa komercijalnog seksualnog rada, tipa Roma, tipa…naravno, LGBT-a, i naravno, spolno prenosivih bolesti. Dakle, niko nije htio da se bavi HIV-om u Bosni i Hercegovini – ja sam se bavio. Ja nisam imao problem da radim  podršku za HIV pacijente, znači, da svojim primjerom pokažem da se može raditi i sa intravenskim narkomanima a ne postati intravenski narkoman, da se može raditi i sa komercijalnim seksualnim radnicama i radnicima a ne postat. Naravno, ja danas ne mogu nać posao, zato što sam lično tabuiziran.

Danas postoji, dakle, jedna izvikanost tog termina ljudskih prava. Ljudska prava u današnjem kontekstu imaju i svijetlu i  tamnu stranu. Kao što je svaki mač dvosjekli mač, nekad, ustvari,  treba upravo porazmislit o tome koliko smo mi sami, boreći se, pod navodne znake, za ljudska prava, u situaciji da upravo tuđa prava kršimo.

Šta je za tebe sloboda?

Sloboda je jedna kategorija koju, kada bi mi razumjeli danas, mislim da bi svijet bio puno bolji. Ja ne tvrdim, dakle, ja uopšte ne tvrdim da je razmumijem. Svakim danom pokušavam da je razumijem, ali svaki put kad utvrdim da je određena  kategorija takva da se može uvrstit u poimanje slobode kao takve, uvijek se pojavi onaj crv sumnje – da l to zaista jest sloboda. Da li je sloboda hodat ulicama u miru i ne bit napadnut? Ili je sloboda hodat bilo kakvim ulicama, bit napadnut, a  uspijet se odbranit? Ja ne mogu da podvučem nijedno ni drugo. Jer, i jedno i drugo za mene podrazumijevaju određeni tip slobode. Ali je ne definišu do kraja. I ono što bi kao civilizacija ustvari trebali da radimo, i što bi nas vjerovatno vodilo i u mir i u progres, je ustvari, da proširimo vlastita shvatanja, i one ideje koje dobijamo u momentima kreativiteta, kreativnosti ustvari pokušamo da sprovodimo. Mi se danas plašimo, ustvari, da zakoračimo na takav način – “To boldly go where no man has ever gone before”. Jer, sve ovo što imamo danas, nas u našoj slobodi, ustvari, ograničava. Znači, ljepota samog života, ljepota ovog kosmosa u kojem smo, i koje smo se zatekli, suštinska ljepota svakog njegovog bića kao pojedinačnog, bez onih ljuski koje nas čine ovakvim ili onakvim, nego nam daju pravo da budemo individualni u obilju. Individualitet stvara obilje – je ono čemu se divim, ono što slijedim i ono čemu težim.