Transkript intervjua u sklopu inicijative Kvir arhiv, 2017
Meni je 48 godina, živim u Sarajevu. Moji roditelji su iz Sarajeva. Kao i svaka porodica, to… imali smo moralne vrijednosti, zna se. A pošto sam ja dijete iz mješanog braka, naravno, nisu se slavili nikakvi vjerski običaji. Možda bi se to nekako obilježilo na neki veseo način, al ništa tako isključivo vjerski. U to vrijeme se slavio više Prvi maj, eto, to je vrijeme takvo bilo, za razliku od sada. Čak 22. decembar. Ti su se svi datumi sad promijenili. Pa dobro, pošto sam bio stvarno mlad devedesetih, početak devedesetih… osamnaest-devetnaest godina. Moje ambicije, kao i svakog mladog čovjeka su bile da završim fakultet, pošto su moji roditelji bili intelektualci, da se zaposlim… eto. Ne da se oženim, ali da budem sretan, eto. Da se uklopim nekako u ovo društvo, da budem socijalna osoba, da nađem posao, kao i svaki mlad čovjek, eto.
Da li ste bili u vojsci?
Da.
Kakvo je to bilo iskustvo za vas?
Pa mislim kao i za svakog vojnika – teško. To nema, mislim da isto nema veze sa LGBT il strejt, da… za mene kao LGBT osobu možda je verovatno bilo malo teže, ali pošto to nikad nije bila tema u vojsci, ni problem – znači, imali smo iste probleme, jel, i dal si bio LGBT il strejt – to je apsolutno bilo svejedno.
A jesi li mogao pričat sa nekim o tome u vojsci?
Pa nisam. Nije bilo… ja mislim da nije bilo ni potrebe, jer smo imali druge, druge iste probleme, tako da, ovaj, niti su se otvarali ovi strejt. Pa, jednostavno, krio si. Ko i danas, a i nisam imao potrebu da pričam, apsolutno. Čekao sam jedva da prođe ta vojska i da budem opet civil, da bih mogao s nekim drugim da pričam o tome. Pa mislim da je rijetko koji gej u vojsci i govorio da je, ko bi rekao da je gej. Kao… kao neka javna tajna je bila, da si mogao da skužiš da si na istoj relaciji, ali prepoznali biste se i družili biste se i kao… al ipak se ne bi jedan drugom do kraja otvorili. Ne znam dal to možete shvatit, ovaj, ali smo se razumjeli i družili smo se. Između redova bi, ovako, znali nešto. A da se sumnja u neke osobe, kao i dan danas…ako si negdje, ako radiš negdje u organizaciji, sumnjaš, ili on u tebe, ali nikad ne dođete do te teme. Jednostavno, ili dođete ili ne dođete. Kao i sve u životu. A u vojsci si ustvari brojao svaki dan da ti prođe. Prema tome, znao si da tu nećeš ostat stalno, i da ti to nije posao da bi mogao, ovaj, mislit na neku budućnost, imat nekog prijatelja, gdje mu se možeš otvorit. Al to su ljudi koje ćeš vidjet u tom periodu dok si u vojsci, i više ih nikad nećeš vidjet. Tako da nije bilo potrebe, da, ovaj, neko iznosi svoje baš intimno nešto…
Kakav je bio tvoj život kada je počeo rat?
Nalazio sam se u Sarajevu. Život je bio, naravno, drukčiji. Bio sam sretna osoba, zadovoljna. Nije bilo ovih društvenih mreža. Mnogo smo više ovako, face to face, izlazili. Drugačije je bilo, uglavnom.
A kad je počeo rat, kako si sebi objašnjavao početak rata?
Pa mislim, kao i svaka osoba, bila LGBT il strejt osoba, pogotovu koja nije doživjela nikakav rat… da je to nešto, da to neće trajati. Da to… da će to prestati. Da je to politika, da… nisam mogao ni sanjati da će to tako dugo trajati, da će, da će se to desiti u Sarajevu. Kao i svako u ratu ja mislim da je imao isti strah – kako preživjeti dan? Svaki dan. Kako naći hranu? Kako imati vodu? Mislim, jednostavne, elementarne stvari. Imao si strah od snajpera, od granate, od… eto.
A dal si poznavao tada neke LGBT osobe?
Da. Naravno da smo se družili. Pošto sam ja bio u armiji, nalazili smo se po stanovima, gdje bi drugo. Al nije nas bilo puno. Družili smo se. Nisu toliko bile teme LGBT. Nevjerovatno je, kad su ljudi u takvoj situaciji, da, da… više smo pričali o hrani, o preživljavanju, o… znači, kao i svi ljudi što su živjeli u Sarajevu. Ali, tim samim što smo isti, mogli smo… mogli smo se bolje razumjeti, ovaj… mislim, nit su postojale društvene mreže, nit si se ti mogao negdje nalaziti, niti su radili kafići ili diskoteke. Tako da nije bilo puno tih nekih događaja. Tako da nije bilo ni puno takvih tema.
Kako biste vaša vjerovanja nazvali ili definirali?
U šta vjerujem? Pa, naravno da vjerujem u prijateljstvo, u… moram vjerovati u ljude. U neku budućnost bolju, naravno, u bolje sutra, u bolji posao, u zdravlje, u… mislim, kao i svaki normalan čovjek, bio on LGBT, bio on strejt.
Da li si imao u ratu, u toj situaciji, u tom kontekstu, neke aktivnosti koje su ti bile fokus i davale ti snagu?
Pa naravno. Nada da će rat prestati, i kako ću ja mnogo bolje da živim, i kako ću da budem sigurno sretan – samo da rat stane. Jednostavno, svi smo bili samo… imali samo tu jednu misao, ja mislim. Pa, rat je završio kad si ti… kad ti više nisi bio vojni obveznik, kad si predao oružje, kad si predao uniformu, kad si se ispisao, kad nemaš vise obavezu. Eto, tad je rat prestao.
A kakav je to bio osjećaj?
Osjećaj… e, tad je bio osjećaj slobode. Rat je stao, mi smo još bili, ovaj, u uniformi, radili. I… al nema veze što je stao, al si ti imao… imao si osjećaj kao da je opet rat. I bio je osjećaj kao da tek tad sam imao osjećaj – da je rat stao, i da sam ja slobodna osoba. Možda jedno mjesec dana poslije rata, da sam se razdužio. Tad sam bio svjestan da je mir. Pošto ne moram… tad je za mene bio mir. Ustvari, to je proces bio. Nije mir nastao ko što smo gledali filmove, ono, za jedan dan, o, pa smo svi izašli na ulicu, pa mir. To je bio proces, nije bilo jedan dan, da je “Eh, danas je mir!” Zamisli kad oblačiš farmerice posle 4 godine, kad se razdužuješ. Znači, vraćaš to oružje koje nikad nisi volio, s kojim nisi nikoga ni ubio, al ga nisi volio, zna se šta je oružje. Kad tu uniformu, koja ti je nametnuta, nisi volio, i to svaki dan nosiš kao okove – posle 4 godine ti oblačiš farmerke. E, eto slobode. To je sloboda.
Poslije rata nije odmah bilo interneta. Bilo je, al to nije bilo aktuelno. Tad je bilo, da se sjetim…možda i je??? Tim samim što ste mlađi, počeli su… ljudi su počeli da izlaze više, da se druže. Mladost sama po sebi, normalno je da mi je zanimljivije. Kad gledam iz ovog ugla, to ima, to ima veze i godine. Mislim, da me baciš sad u ove godine i ono poslije rata, da to isto – mislim da mi ne bi bilo tolko zanimljivo. E da, pošto nisu tad… pošto nije bilo naravno interneta niti društvenih mreža, i niko ne bi zaboravio, ovaj… morali smo se vidjeti češće, da bi znali gdje će bit taj neki drugi parti, koliko će nas bit, ko će bit… pa, mislim da je to bilo zanimljivije. Onako, više, ono, spontano, očekivano. To se po stanovima većinom događalo. I ovaj, postojala je jedna diskoteka. Pošto je poslije rata bilo puno stranaca. SFOR, IFOR, UNPROFOR, šta ja znam ko više, mijenjala su se stalno ta imena. Tuda je bilo gej ljudi stranaca, to je nevjerovatno. I nekako, izgledalo je, kad dođeš u diskoteku da je više gej osoba nego strejt. To je na primjer bio Internet čuveni, gdje je svaku noć bilo puno. Tu si na primjer… u džep ti stavi stranac pozivnicu, tad i tad je parti… tako da je malo apsurdno da je u to vrijeme bilo malo više partija i druženja gej poslije rata. Bilo je puno zanimljivije. Sad je taj virtualni svijet, ovaj… al ako su ljudi zadovoljni s tim digitalnim svijetom – okej, al ovaj, nadam se da se i sad druže, da izlaze, da niste baš virtualno. Mislim, ne možeš se voljeti ii družiti preko društvene mreže, opet moraš tu osobu negdje vidjeti i upoznati. Možda je to samo način da se upoznate, pa dalje već šta bude.
Da li ti se rat čini kao bliska ili kao daleka prošlost?
Pa, meni se čini kao daleka prošlost. Stvarno. Ovaj, čak nemam ni trauma, ni ništa. Ja ne znam da l sam ikad u životu sanjao ikakvu sekvencu iz rata. Što je vrlo čudno. Možda za neke, za mene… i meni je čudno. Nemam nekih trauma. Ili sam tako sam sebe… ili sam takva osoba. Ne znam. Možda… vjerovatno ima ljudi koji imaju traume sad. Ja nemam neke traume. Jer sam čist pred sobom bio. U životu nisam nikoga ubio, niti sam nanio nekom loše nešto ili zlo uradio, da bi, jel… pretpostavljam da je to to zašto nemam traumu iz rata.
A etnička pripadnost, da li je ikada bila bitna u odabiru partnera?
Naravno da ne. Čak naprotiv, uvijek sam imao kontra osobe etničke pripadnosti, nekog kog sam volio.
Šta je za tebe sloboda?
Za mene je sloboda da ima dovoljno resursa da svi živimo kako treba. A i mislim da ima dovoljno resursa u svijetu da se živi kako treba. Samo što je politika prljava, i što to ne dozvoljava ljudima. I da je to namjerno nametnuto. To je za mene sloboda. Sloboda življenja. Da niko nije… ti možeš radit, il ne radit, al bit gladan, razumiješ. I tu ti nisi faktički slobodan, a smatraš se slobodnim. E to za mene nije sloboda. Sloboda je kad imaš resurse, koje ti ne da politika il država iz bilo kojih razloga. Pa, mislim da bilo kakvo stanje u državi, u politici, mene ne može promijeniti, i bilo kakva priča. Tako da se uvijek vraćam sebi i svojim uvijek istim normama razmišljanja i življenja.
Kakav je svijet za tebe moguć?
Pa, moguć je onaj koji znaš da će sigurno bit… da je nemoguć. Ovo je bio apsurdan odgovor, al mislim da, pošto nikad svijet neće bit, gledajuć kako sve ide i teče, da nikad neće bit toliko sreće, da je više tuge, da je više gladi, da je više ratova… Prema tome, naravno da bih volio sve kontra tome da je.