Transkript audio intervjua:
Sabina, možeš li mi za početak reći gdje si rođena i gdje si odrasla?
Rođena sam u Tuzli i odrasla sam u Tuzli, živjela do svoje 32. godine.
Možeš li mi nešto reći o svom djetinjstvu i možeš li izabrati neki sretan trenutak iz svog djetinjstva?
Pa, mogu naravno! Jedan od najsretnijih trenutaka je bio kada sam trebala krenuti u prvi osnovne i kao poklon mi je mama kupila tada najnoviji dvokasetaš kasetofon. Da ja sebi mogu snimati muziku i da mogu da iskoristim za učenje. Tako da sam bila baš super sretna!
Sad ćemo se pomjeriti malo u neke tinjedžerske godine pa da mi kažeš kako si se ti počela upoznavati sa svojom seksualnošću i rodnim identitetom?
Pa ovako, meni se prvi put desilo da me privlači isti spol sa 7 godina, tako da sam ja to nekako i znala. Nisam to potiskivala već nije došlo do trenutka, da se desi, da ja upoznam osobu koje će totalno da mi aktivira to da me ono pogura u biti da shvatim do kraja. Tamo nekad do možda, 16. ili 17. godine to su bile sve nakako simpatije tinejdžerske, dosta sam putovala. Tek poslije, srednja škola, se desilo da sam ja totalno sa sobom bila clear, da sam shvatila šta hoću i šta mi se dopada.
A de mi reci kako je to išlo sa okruženjem, jesil mogla svojim drugaricama/ drugarima reći, kako je to teklo?
Pa dobro, jesam poprilično, pošto sam puno potovala, imala sam kolegice, trenirala sam karate i putovala sam po Evropi. U biti nekako smo možda sretnija grupa ljudi koji su mogli i ranije malo izaći vani i opustit se. Dok je kod nas sve to, mislim nije se pričalo o tome. Jednom je bila situacija, sjećam se, turnir je bio i prijateljica je došla. Turnir na kojem ja nisam bila, i došla mi je i kao da joj je prišla iz Grčke reprezentacije jedna djevojka i da joj je bilo pravo super. Meni je bilo dargo, ja sam tada sa njom mogla pričat o tim stvarima, mislim tad smo imali po 16 ili 17 godina. Da je to sasvim ok, da ne osjećam da radim nešto pogrešno, čak je i njoj bilo fino. Tako da, bilo je bilo je ljudi sa kojima sam mogla pričati, samo je to bilo u nekim samo blilskim prijateljstvima. Nije se moglo pričati nešto previše, sad u kafiću da sjedimo i …
De mi onda reci šta bi za tebe bio pojam zajednice i kako se taj pojam mjenjao i da li se mjenjao nekako kroz vrijeme. Koje si ti godine ti rođena?
’82.
’82. Taj pojam zajednice kad si bila skroz mala, prije rata, rat, poslije rata i nekako sada?
Ja sam kao dijete možda zajednicu shvatala da je to u biti kod kuće, porodica, bliža porodica. Dok se ne krene nekako odrastati i stjecati prijateljstva sa ljudima drugim van porodice, nađeš neku zajedničku riječ i druženje. Bliskost tu neku i onda pazimo jedni na druge. Meni je uvijek bilo super što sam imala prijatelje koji su razumijevali uvijek neke stvari i uvijek bili tu na neki način. Kasnije je to nekako, drugačije je bilo, dok ne nije moglo pričati, dok je bilo sve nekako u sjeni. Nekako je zajednica bila bliža. Mogu da razdvojim da nije bilo nasilja u zajednici, malo manje je bilo jer smo se nakako držali jedni drugih. Ono saznaju ti roditelji, javiš i prihvati te taj neko kod sebe. Nekako je bolje bilo. Mislim ima toga i sada ali drugačije je kako je liberalnije. Moram reći da se i promijenilo dosta stvari, ljudi mogu pročati o tome, diskutovati, izači na Pride, ne znam.
Šta ti misliš da je uticalo na to, kažeš da primjećuješ da ima više nasilja, osvrčući se konkretno na LGBT zajednicu?
Mislim da se to desilo iz razloga što napokon ljudi koji se se out-ovali, koji su skinuli taj kamen sa srca, prevazišli to, tu traumu iza sebe ostavili, onda imaju više prostora valjda da ono prave gluposti, da ne znam, budu zavisni naprimjer prema ljudima. Tu ti je to nekakva sila da kažem, ako nemaš prostora, ako se ne boriš za svoj prostor u javnim prostorima, za svoj dio prostora onda se boriš, ne znam, za preživljavanje pa na bilo koji način da zgaziš nekog, ne znam, bukvalno. Nema tog respekta više, to bih rekla da je nestalo
A de mi reci koliko ti sada u nekoj svojoj užoj zajednici imaš neku podršku, imaš neki osjećaj sigurnosti, šta ti je potrebno da se osjećaš sigurno?
Pa prije svega stalni posao, onda i kad nema tog stalnog posla, tu su ljudi koji barem psihološki podršku daju. Ali imam i ljude koju si pomagali i finansijski i na kraju krajeva korona je, ljudi su izgubili poslove. Ali sigurnosti mi je kada imam ljude kojima mogu vjerovati prije svega. Kad se napravi tokom godina vidiš, ono uvijek praviš neke rezove u životu, kažeš okej sada idem ovim putem, nekako ti ljudi su se našli na istom putu. Tako da nemamo različitih, nekih prevelikih sudaranja. Poprilično slično razmišljamo.
A šta bi rekla koliko u našem prostoru ima, na primjer ovdje gdje živimo u Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini, ima nekog prostora za kvir zajednicu?
Naravno da ima samo i kvir zajednica treba da bude obazriva, da se u ovoj situaciji stvarno mora ići postepeno. Jer ljudi imaju na početku, od komunikacije sa nekim ljudima, negativnu situaciju u vezi njihovog mišljenja prema kvir ili LGBT zajednici, da bi tokom godina druženja i razgovora s tim ljudima totalno promijenili njihov stav i omekšali i totalno dobili novi podršku u životu. Nemože ni preko noći sve da bude.
A jel bi rekla da ti face to face kontakti imaju nekako najviše uticaja da se svijest kod ljudi mijenja?
Pa jeste, face to face kontaki i ako su ljudi ono barem malo osvješteni da ono oko sebe gledaju, da direktno komuniciraju s ljudima a ne, tipa ne znam maediji ili nešto pa da na osnovu naslova iz novina on formira svoje mišljenje prema nakome, to nije ni blizu, mislim…Treba komunicirati! Mislim, malo je to sada i ograničeno sbog same situacije, pandemije. Ja lično nemam, stvarno se ne bojim ni korone nit mislim da je opasna, međutim ljudi su doživljavali situacije gdje su zaglavljivali, tako da je to sve još uvijek neistraženo. Najgore je što se predstvalja ljudima i ne znaš kako da se ponašaš.
A kako se tvoj život promijenio od početka pandemije?
Pa promijenio mi se ja moram reći na bolje, stvarno moram to reći. Nekako sam svjesnija i nekako sam u sadašnjem trenutku. I gledam objektivno na stvari i nekako sam postala bliža sa ljudim sa kojima sam bila super ionako sad smo ono bliži, treba li ti šta, zovi ako treba pomoć. Nekako smo se opet sa ljudima povezali. Jedino izgleda može neka pandemija ljude da zbliži iako nam govore stalno da ne stojimo blizu.
Zanimljivo mi je ono kad smo pričali o nasilju u zajednici kako je, kako si sama rekla da su ljudi bili brižniji jedni prema drugima kad nismo mogli toliko u javnost izlaziti, kad smo više imali nasilja sa vana, onda smo, kako sam ja stekla dojam bili više povezani unutra.
Jeste! Nekako umjesto da postajemo pitomiji, moram to tako reći, ima još uvijek tog nekog, na nekim mjestima nepotrebnog revolta. Fali nam malo više te emotivne inteligencije da znamo trenutak kada treba nešto uraditi, da se ne ide glavom kroz zid, da se razgovara, najbolji je dijalog za te stvari. Kad sjediš s nekim i pričaš sasvim normalno bez tenzija, bez ičega, čisto razumno razgovaranje.
Sabina ja isto znam, od kako znam za tebe, da si u nekom aktivizmu i to, pa bi li mi mogla malo nešto reći o toj aktivističkoj borbi, otporu, kako je to bilo nekada i gdje to sada?
Pa jeste, sada mislim da je dosta promjene unjelo u aktivizam sam taj digitalni tehnološki napredak. Da je u biti poprilično, na naki način zaštitio aktiviste, međutim kada se mora direktna akcija uraditi mora se izaći na ulicu, mora se pokazat, mora se reći naglas. Ali isto tako pomogla je ta digitalna platforma gdje se može poslati poruka puno ljudi da je vidi. Međutim ako se našto ne mijenja uvijek se to mora pokazati i verbalno i javno. Mislim na ulici, na kraju krajeva! Ja sam uvijek za bilo kakvu vrstu akcije, ako se mora našto mijenjati. Sad bilo bi jako lijepo da se desi naka revolucija ovdje, barem na izborima da se promjenu političari, da nam tu makar nekako nešto se svijetlo desi da nema ovog mraka, jer ono…
Imaš li nade da bi se to moglo desiti?
Nekako imam, ako ima barem tri političara koja su se naljutila ono, pozitivno naljutila. Pa da kažu, e stvarno ne može više, e stvarno vidim da moj komšija pati, čovjek koje je 40 godina radio, polomio se, steko penziju koju dobija a ne može da živi od nje, ne dobija onoliko koliko zaslužuje. Ili na primjer ubijanje pasa s druge strane, ili ne znam, eksploatacija svega bukvalno. Nadm se da će se pojaviti, barem jedan za ekologiju, jedan za socijalno stanje i neki jak menadžer da bude na čelu države.
Nadam se Sabina, lijepe su ti želje.
Ja smislim da imamo takvih ljudi, ali u svim ovim hobotnicama nacionalističkim postoji isto velika organizacija, teško ih je skinuti. Al eto može se sve uraditi, ja mislim da može.
Na početku si mi rekla, izdvojila si sjećanje iz djetinjstva vezano za kasetofon, ja te znam, znam te kroz muziku. Volila bih da znam šta je tebi muzika u životu i koliko sada gajiš taj dio u sebi?
Moram reći da mi je muzika spasila život! Znači u najtežim trenutcima ja sam odlučila da se bavim Djingom, jer sam toliko godina slušala, znači mala sam arhiva muzike! I ja sam htijela, u biti, tu energiju neku koju ja osjećam nekako kroz te setove, kroz te plej liste koje napravim da prenesem ljudima i uglavnom je pozitivna emocija. Muzika ja mislim svakom znači nešto. Meni ono baš, da je nema ko zna šta bi bilo.
I eto samo još za kraj. Imaš li neku poruku, neku vodilju koja tebe vodi koju bi htijela podijelii sa ostalima?
Pa ono što mene vodi jeste prije svega pokušaj da zdravim razumom procjenjujem situacije u životu i da ustvari ne treba se bojat ničega. Čim nema straha čovjek može svašta nešto da uradi, šta god zamisli. I da se bavi nekim poslom koji voli i da, ne znam, učestvuje u aktivizmu i da bude prije svega dobra osoba.
******************
Ova priča je dio serije ličnih priča lezbejki, biseksualnih, trans i kvir osoba o odnosima, identitetima, seksualnosti i rodu, osjećaju pripadanja, kreativnosti i radu. Osobe iz zajednice dijele svoja promisljanja vezano za ova pitanja u odnosu na period prije, tokom i poslije rata, kao i trenutnu COVID-19 pandemiju. Inicijativu je podržao Feminist Review Trust Fund.