Transkript intervjua:
Za početak da li bi mogla reći gdje si rođena i gdje si odrasla?
Zdravo. Rođena sam u Sarajevu i odrasla sam u Sarajevu.
Da li bi mogla nešto o svom djetinjstvu reći i da li bi mogla izabrat neki sretan događaj iz djetinjstva?
Pa što se tiče mog djetinjstva, koliko mogu koliko me sjećanje služi, ovaj većinu vremena sam provela kod moje bake, evo pošto su roditelji bili zaposleni tako da sam nekako, te lijepe uspomene vežem za period proveden kod nje. Općenito to neko igranje u kvartu gdje ona živi, ta dječica s kojom sam se družila. Te neke igre koje su danas izumrle. Sve mi je nekako ostalo u lijepom sjećanju. Mislim da sam u tom periodu imala neko veselo djetinjstv koje nije bilo pod znacima navoda zagađeno tehnologijom i nekim problemima sa kojima se djeca danas susreću i tako eto to mogu da vežem za neko lijepo sjećanje.
Sada da to mogu stavit u neki vremenski kontekst, koje si godine ti rođena?
1994.
Kada i kako si se ti počela upoznavat sa svojom seksualnošću i rodnim identitetom?
Taj period adolescencije je bio dosta težak i izazovan za mene zato što od neke jedanaeste godine, pri samom tom ulasku u pubertet i u taj razvojni period sam osjetila prosto da sam onako drugačija od mojih drugarica sa kojima se družim jer sam imala neko drugačije interesovanje od toga što sam izgledala drugačije do toga što sam slušala drugu vrstu muzike i čitala sam druge knjige, znači apsolutno smo se razlikovali. A ono što se tiče seksualnosti, mislim da sam prve neke emocije imala tu negdje sa nekih dvanaest, trinaest godina. Mislim to je meni bilo apsolutno nepoznato. Nisam tad u tom momentu znala da su to emocije zaljubljenosti ili tako nešto ali jednostavno sam u stomaku osjetila taj neki osjećaj koji me navodio da mi se ta osoba sviđa je l’. I već tad je krenulo to neko moje povlaćenje zato što sam osjetila strah je l’ prema tim emocijama koje su mi se javile. I onda je krenulo to neko moje povlaćenje. Sama u sebe sam se povukla, prestala sam da se družim sa mojim drugaricama jer sam osjetila da bih mogla biti kritikovana od strane njih. I onda mogu da kažem da mi je baš taj period bio težak tamo negdje do petnaeste, šesnaeste godine, dok već malo, tad je počeo da se koristi internet, dok nisam vidjela da ima ljudi još kao ja i onako malo sam se kroz čitanje nekih članaka upoznala sa sličnim situacijama. Tad su bili aktualni forumi, i onda sam od petnaeste, šesnaeste godine počela da živim punim plućima zato što sam tad prihvatila samu sebe i jednostavno sam se opustila. Našla sam društvo koje me je prihvatilo takvu kakva jesam i tad je počeo pravi život za mene. Uglavnom to je period negdje od jedanaeste, dvanaeste do petnaeste, šesnaeste mi je bio baš onako tmuran, težak, eto.
A jesi li mogla u tom periodu razgovarat s nekim?
Pa mislim da sam mogla ali mislim da sam bila jako povučena i jako stidna i jednostavno nisam imala hrabrosti dovoljno da je l’ sad sjednem jer imam roditelje koji su mene od starta prihvatili i podržali. Vrlo su onako razumni. Mislim da sam mogla s njima da razgovaram. Tipa da sam mami rekla imam problem taj i taj, da sam joj sve ispričala, ja vjerujem da bi ona mene već tad riješila tih nekih mojih crnih raspoloženja i misli ali jednostavno u tom periodu sa jedanaest, dvanaest godina bila sam premlada da bih shvatila šta treba da uradim. Eto.
Sad bih se ja osvrnula na pojam zajednice. Šta je za tebe zajednica i da li su se za tebe zajednice, koliko su se mijenjale kroz vrijeme tvog odrastanja i sada?
Pa što se tiče zajednice kao porodice ….
Ti nekako definišeš šta je za tebe zajednica.
Zajednica kao porodica što se tiče mog odrastanja je nekako ostala manje-više ista jer uvijek sam nekako bila okružena porodicom, mislim iako se u tom nekom periodu desilo da su moji roditelji… Prestali su da žive zajedno. Nisu se kao razveli, ali su prestali da žive zajedno, prosto su im se putevi razišli ali su ostali u skroz okej odnosima i ja ni u jednom momentu nisam osjetila manjak ljubavi ni sa jedne strane. I kao što sam rekla, mislim da kad sam postala svjesna sebe, dakle od tog nekog ranijeg djetinjstva pa do dan danas je moja porodica kao zajednica ostala ista i jednako smo svi vezani jedni za druge itd. i tako eto.
Gdje pronalaziš najviše podrške za sebe i šta ti daje taj osjećaj sigurnosti? Šta ti je uopšte potrebno da se osjećaš podržano i sigurno?
Da. Pa najviše podrške definitivno u mojoj mami pronalazim. Prosto zato što je ona svima nama majka, kakva god da ona bila, neki najveći oslonac i neka sigurna kuća pod znacima navoda je li. Pogotovo ako imate majku koja vas podržava i koja vas, inače mene moja majka nikad nije osuđivala po pitanju bilo čega, nevezano o seksualnosti. Zanimanje kojim sam se željela bavit, sve je apsolutno podržala i uvijek smo imali neke produktivne razgovore u momentima kad je meni bilo teško. Bilo je takvih momenata tako da sam u njoj uvijek pronalazila tu neku sigurnost iako pomislim da u nekoj daljoj budućnosti te osobe više ne bude, prosto mi bude onako, automatski budem anksiozna i počnem da se osjećam nesigurno zato što smatram da je ona kroz te neke moje najteže momente bila najveća podrška. Nijedan prijatelj, nijedna osoba iz mog života ne mogu je, ne mogu poredit sa tom snagom i sigurnošću kad je u pitanju moja mama.
Ja bih te isto htjela pitat, ja znam u nekim periodima kada LGBTQ zajednica nije imala uopšte prostora niti mjesta za izlaske, znam da si ti tako jako mlada se organizovala i otvorila jedan takav prostor za zajednicu. Pa s obzirom da si bila jako mlada pitala bih te kako je taj proces nekako išao?
Pa da. Meni je tad bilo 16 godina, koliko mogu da se sjetim, mislim da jeste, šesnaest, sedamnaest, tu negdje. Pa obzirom da je taj prostor u kojem su počela da se odvijaju ti eventi na kojima su prisustvovale LGBTI osobe koje su se ponašale slobodno, on je ranije podržan od strane mog tate. Dakle, on je bio jedan od prvih ljudi u našem gradu koji je podržao našu zajednicu i otvorio im je je l’ vrata svog prostora za prve partije koji su se održali u našem gradu, to je bilo negdje prije nego što sam ja počela da radim. I nekako je to meni uvijek bilo super zato što on nikad nije, nekako nikad nije imao tu averziju prema našoj zajednici nego je bio dosta open minded, a mislim da ljudi njegovih godina apsolutno nisu takvog razmišljanja, pogotovo ne kod nas. Ovaj i onda sam ja samo nastavila taj neki koncept koji je on započeo, zato što se on razbolio i prestao da se bavi poslom koji je radio i neko je trebao sve to da nastavi. I onda sam ja onako u razgovoru sa nekim mojim prijateljima o potrebi je l’ takvog jednog prostora nadošla na ideju ok zašto ne bi probali kakav god da je rizik takav je. Mislim jednako je rizično radit rejv parti na koji može da ti uleti masa nekih huligana i da ti napravi haos ili da radiš parti LGBTI, isto tako ti uleti masa huligana i napravi haos. Tako da je bilo daj šta daš. I onda smo lagano krenuli s tim nekim konceptom. Bilo mi je super to što nas je dosta ljudi podržalo, i tih nekih mlađih ljudi koji su tek u tom periodu krenuli da izlaze, tj. moja generacija. Nekako mi je bilo drago da vidim da se u jednom prostoru osjećaju relativno sigurno i da onako dođu puni pozitivne energije na jedan takav event. I onda tako kako su odmicale dvije-tri godine koliko smo već radili nismo imali nekih situacija na kojima su se dešavali sad neki napadi ili tako nešto iako mislim da se otvoreno znalo da se takvi ovaj eventi događaju unutar tog prostora. Ali eto mislim iz moje perspektive pošto sam bila mlada, vjerovatno bih sada onako dosta više promišljala da li da to radim ili ne, ali tada mi je bilo hajde samo nek se desi. Mislim da je to bio onako veliki korak za našu zajednicu da neki ljudi koji su se onako dvoumili oko toga jesu li to nisu li to, došli su tu jer su čuli preko nekoga pa su se opustili pa su skontali da su ipak to što jesu. Mislim znam iz primjera nekih ljudi koje poznajem lično. Onako prvi put su došli prestrašeni kao gdje sam šta sam a onda već nakon trećeg puta plešu, druže se. To mi je baš baš bilo super pogotovo ako radite na takvom eventu onda dosta uđete u tu neku psihologiju ljudi, njihovih ponašanja. Mislim da smo svi bili onako jedna velika porodica i to mi je baš baš bilo super i mislim da je to bio jedan prostor na kojem se nije širila mržnja nego smo se svi između sebe onako bratski i sestrinski odnosili. Eto to je bio i neki cilj samih tih događaja.
Pa ja bih ti se htjela zahvalit. Znam od kako se taj prostor zatvorio da više nažalost ne postoji neki drugi prostor i to baš fali. Baš fali.
Hvala ti.
Još bih se ja sada htjela osvrnut na tvoje slikanje. Ja znam da ti predivno slikaš pa bih te htjela pitat šta je za tebe slikarstvo, koliko gajiš taj dio u sebi i šta ti znači uopšte?
Pa umjetnost općenito jel’ kao neka struka za koju sam se ja opredijelila sa upisom u srednju školu pa dalje sam nastavila školovanje na Akademiji nekako uvijek sam gajila tu neku ljubav prema umjetnosti nebitno da li je u pitanju muzika ili portret ili slikarstvo, vajarstvo. Jednostavno imam tu neku artističku stranu više nego ovamo te neke nauke druge tako da ovaj kroz to neko školovanje u tim artističkim školama sam stekla dodatnu ljubav za umjetnost i upoznala sam i te neke smjerovi u umjetnosti, opredijelila sam se za određeni stil koji sad trenutno razvijam. Ne znam to je za mene kao jedan vid terapije unutar kojeg se ja ubacim u jednu drugu dimenziju, relaksiram se. Mislim da se svaka moja emocija koju imam pri slikanju određenog djela osjeti u mojim slikama i da ljudi to vrlo onako vide i osjete i to je nekako sam cilj umjetnosti da ono što se umjetniku, da emocije koje su tu u datom trenutku kad djelo nastaje da se to prenese na posmatrača, dakle, da ne bude da posmatrač ništa ne osjeti nego da se prenese ta neka da li pozitiva da li gnjev itd. nebitno je. Bitno je probudit neku emociju. Ovaj tako da eto. Mislim umjetnost je isto jedna vrlo vrlo bitna stavka u mom životu i nešto što me upotpunjuje, upotpunjuje moju ličnost. Mislim ja sam po struci kipar ali nemam uslove za rad zato što mi je potreban atelje i ti materijali su dosta onako zahtjevni za rad. Slikanje je puno prihvatljivije jer se može radit i u stanu, ovaj tako da sa te kiparske ljubavi sam se prebacila na slikarsku ljubav ali umjetnost je umjetnost bez obzira koji pravac je u pitanju tako da eto mislim da je to onako baš odlična terapija ne samo za mene nego i za ljude sa kojima sam radila kroz neke radionice ovaj mislim da ih umjetnost baš relaksira ali to je nešto što mi svi zaboravimo kad završimo osnovnu, srednju školu. Ono znam ljude koji su kist posljednji put uzeli sa jedanaest, dvanaest godina. To je velika greška i mislim da općenito umjetnost trebamo onako svi da uključimo u svoj život bar jednom sedmično da napravimo nešto novo, bezveze na papiru da naslikamo, nacrtamo jer dosta to utiče pozitivno na naš nervni sistem i na psihu i na sve.
Reci mi koliko ti pomaže tvoja umjetnost u ovim vremenima izolacije, pandemije i kako je pandemija uopšte uticala na tvoj život?
Što se tiče pandemije izuzev tog nekog negativnog uticaja jel, imamo svi taj psihički pritisak od toga hoćemo li se zarazit, nećemo se zarazit, ima posla, nema posla itd., meni je korona otvorila dosta onako slobodnog vremena mi je omogućila jer zato što taj jedan period tih šest mjeseci nisam radila posao koji inače radim i unutar tog slobodnog vremena ja sam uspjela da razvijem te slikarske cikluse koje sam ranije radila i koji su mi doprinijeli na tom finansijskom dijelu što znači da je jednim dijelom korona pozitivno utjecala je l’ na moju umjetničku karijeru. Jer kao što kažem imala sam dovoljno vremena da se posvetim tome jer inače prije korone svi smo živjeli taj brzi život i nekako nisam mogla da odvojim dovoljno vremena da uradim nešto konkretno u umjetničkoj karijeri jer sam više se fokusirala na te radionice s djecom, odraslima itd. jer mi je bio cilj da to što znam, to znanje koje imam proširim dalje i radim sa nekim ljudima kojima će to pomoći. Sve sam više onako tu moju karijeru potiskivala međutima sada kako je došla korona otvorilo se to slobodno vrijeme unutar kojeg sam stvarala. To mi je baš onako super došlo. Ali s druge strane postoji uvijek taj psihički pritisak i ta neizvjesnost šta će biti sutra, prekosutra, za deset dana i tako dalje, ali nadam se da će sve ovo uskoro proći i da ćemo se moći vratiti barem malo normalnijem životu koji smo imali.
Još za neki kraj, imaš li neku misao ili neku ideju ili nešto što tebe vodi u tvom životu a da bi htjela podijelit s drugim ljudima?
Imam milion misli. Ovaj, šalim se. Pa ne znam, kod mene je onako svaki dan dan za sebe i često kad sam surađivala sa nekim novinarima na nekim intervjuima pitaju kao koji su ti planovi za budućnost ili tako nešto, ali ja apsolutno ne gledam na budućnost nego mi je eto jutros sam se probudila i idem da iskoristim ovaj dan maksimalno i vođena sam samo tom mišlju da ovo može biti posljedni dan u mom životu, mislim ne mislim biti negativna ali jednostavno je takvo vrijeme došlo i onda ga iskoristim. Sebi ujutro nametnem taskove kje trebam da obavim, danas ćeš to to i to, ali uvijek bude nešto kreativno i zanimljivo. Odradim to, iskoristim svoj dan maksimalno i nekako ispunjena navečer legnem u krevet i zaspim kao mislim da sam taj dan iskoristila maksimalno. Nemam neku sad misao konkretnu kojom se vodim, uglavnom se trudim da svaki dan iskoristim maksimalno i to je to jer mislim da općenito mi ljudi dosta podcjenjujemo blagodat života koji imamo i mislim da je život stvarno jedan dar, koji ako provedem dan u kući a ne uradim ništa, depresivna sam. Tako da eto mislim da svi treba da se vodimo time da jednostavno svaki dan iskoristimo maksimalno i da se onda na kraju nećemo kajat šta god da se desi. Eto.
Super. Ja ti želim da uživaš u ostatku dana.
Hvala. Također!
**************
Ova priča je dio serije ličnih priča lezbejki, biseksualnih, trans i kvir osoba o odnosima, identitetima, seksualnosti i rodu, osjećaju pripadanja, kreativnosti i radu. Osobe iz zajednice dijele svoja promisljanja vezano za ova pitanja u odnosu na period prije, tokom i poslije rata, kao i trenutnu COVID-19 pandemiju. Inicijativu je podržao Feminist Review Trust Fund.