Dragana

 Transkript intervjua:

Ćao Dragana!

Dragana: Ćao Belma!

Hvala ti puno što si pristala na intervju! Za početak možeš li nam reći gdje si ti rođena i gdje si odrasla?

Rođena sam u Sarajevu a odrasla sam, nekako, ja to kažem u bivšoj Jugoslaviji. U različitim gradovima bivše Jugoslavije.

A gdje živiš sada?

Sad trenutno živim u Banja Luci.

Možeš li mi nešto reći o svom djetinjstvu, ako možeš izvući neko lijepo sjećanje pa nam ga ispričati?

Dragana: Pa ne znam, moje djetinjstvo je bilo nekako lijepo, rado ga se sjećam, a jedan dio da izvučem… Možda odlasci na more, to me uvijek nekako radovalo. Moji su imali nekog stojadina i onda mi bismo sve tako potrpale stvari, spakovale se i putovali svi skupa na more i trkali se na autoputu. I tako smo se uvijek radovali kad ćale nekog prestigne jer to on uspije sa stojadinom, kontaš. I pjevali bi pjesmice neke, tako da mi je to bilo, onaj…. I dragost ono kad tek vidiš more, to mi je uvijek bio neki poseban osjećaj, pa i dan danas.

A možeš li mi nešto reći, u toku odrastanja, kako je išao neki proces otkrivanja seksualnosti, seksualnog identiteta i roda kod tebe?

Pa šta ja znam, imalo je to sve svoje različite faze, ja mislim. Nekako meni su se uvijek sviđale djevojčice. Rado sam bila u društvu djevojčica, igrala se i družila se s njima, tako da mi je to ono… Ne znam, da idem spavati kod drugarice nekako od malih nogu mi je bila najnormalnija stvar na svijetu. I onda često su mi se te drugarice sviđale. Tako da je to bio taj neki period kad sam baš bila mala. Kasnije nekako kroz tu srednju školu je bilo, šta je znam, smiješno je bilo zato što zam išla za ženskog frizera i većinom su bile žene u školi. I onda smo tu se nakako grlile i ljubile, ne znam, ono, pipale, nešto, nemam pojma. Tako da mi je to bio prvi kao neki, ne znam, prvi poljubac mi je bio u toj srednjoj školi, sa djevojkom. I to je nekako bila najnormalnija stvar, ne znam kako da to opišem.

A kako ti je išao taj proces u smisli otkrivanja okolini i drugma, koliko si  osjećala da možeš nekim ljudima oko sebe reći i da se osjećaš prihvaćenom?

E pa i to je imalo neke svoje različite faze ja mislim. Nekim ljudima mi je bilo lako reći, na primjer, sestri sam rekla. Zetu kad sam rekla on je bio u fazonu, kao, zašto ti to meni sada govoriš kad je to znam, kao ništa to nije novo… Tako da eto različite, neke te faze… Nećak je isto, sam mi došao i rekao, kao, tetka jesi ti lezbejka? Tako da mi je to isto bilo super. Mogu da kažem da sam imala ta neka autovanja, barem unutar uže porodice, koja su onako bila pozitivna. I osjećala sam se prihvaćenom. Možda jedino sa mamom da sam malo više morala raditi na nekim stvarima. Oko tog, ne znam, ona je smatrala da u njeno vrijeme nije bilo lezbejki. Naravno ona je mene prihvatila i rekla, nema veze ti sad isto možeš da dovodiš svoje djevojke u kuću i šta ja znam. Ali nekako kao nije joj bilo jasno, kao, nikad nije gledala neki lezbjeski film, nikad nije vidjele dvije žene tako zajedno, tako da joj je to bilo nako malo…pa sam pričala sa njom o tome.

A kad pričaš o tome periodu srednje škole, gdje se to događa, u kojem kontekstu?

Malopre kad sam pomenula sa se osjećam kao da sam iz različitih gradova Jugoslavije, srednja škola je bila u Banja Luci, taj dio je bio u Banja Luci. To je bilo onako poslije rata, taj neki period, kad je onako sve bilo nekako raskalaš, ja ne znam kako tu atmosferu tadašnju da opišem. Sve je nekako bilo okej, samo nek smo živi i zdravi, ne znam tako neka atmosfera je vladala.

Da se osvrnemo sada na pojam zajednice. Ako možeš reći šta je za tebe zajednica i koliko su se te neke zajednice mijenjale u tvom životu kroz vrijeme?

Mogu da kažem da je meni uvijek bilo važno pripadati određenoj zajednici, mislim nekoj od zajednica. Sad je to naprimjer lezbejska zajednica, ranije u nekom dobu kad sam bila mlađa, nekako to su uvijek bile drugarice i uvijek smo imali neke, ne znam, uvjek sam nekako imala tu neku kreativnost u sebi pa smo onda uvjek išle na različite sekcije. Pa sam jedno vrijeme trenirala karate, tako da sam i tu imala tu neku svoju male ekipicu. Tako da, bitno mi je nekako uvijek bilo to pripadanje zajednici.

Maloprije si spomenula i rat. Pa možeš li mi reći koliko imaš ta neka sjećanja od prije rata i koliko se nakako i ta zajednica i odnosi, da li se se u stvari, promijenili, u smislu prije rata, rat i poslije rata?

Pa mislim da jesu, nekako nas je rat ono baš uništio. Pa smo se onda polako onako krenuli oporavljati, mislim da je sad malo bolje nego što je bilo. Mislim da ima promjene, ali onaj, da je taj ratni period i postratni bio težak, šta ja znam, za razne ljude. A ono kad si lezbejka ili kad si gej mislim da je onda dodatno teže nekako. I meni je isto to, pošto sam rođena u Sarajevu, onda je to sve bilo kao, selim se za Beograd, pa se selim… to jest izbjegneš u Beograd, pa onda izbjegneš u Banja Luku i onda je to meni sve nekako bilo cimanje u tom periodu. I onda se sjećam kad se osnovalo Udruženje Q i kad smo se nekako tu povezali, da je meni samo ne da odem kao lezbejka u to Udruženje i tu upoznam druge lezbejke i druge LGBT ljude bilo bitno. Nego mi je bilo bitno isto tako vratiti se ponovo u to Sarajevo, jer mi je bilo jako teško, ne iz razloga nacionalizma vratit se u Sarajevo nego prosto mi je bilo teško ponovo se konektovati sa svojim prijateljima i prijateljicama recimo iz osnovne škole, iz ulice, komšinicama, učiteljici, ne znam, tako neke stvari. To mi je isto bilo…nekako kroz to ustvari sam se opet nekako vratila opet na to kao odakle sam ja… i to mi je isto bilo nekako drago.

Sad si nekako i spomenula Udruženje Q, i ja sam se s tobom upoznala kroz aktivizam. Pa možeš li mi nešto reći šta je za tebe taj aktivizam, ta solidarnost, taj otpor i gdje je to sada u tvom životu i koliko se ustvari mjenjao taj aktivistički duh i vrsta aktivizma, možda forma aktivizma kod tebe kroz vrijeme?

E pa mislim da mi je aktivizam pravo bitan, oduvjek bio i dan danas i mislim da će mi uvjek biti bitan. Nekako mi je donio mnogo i obogatio moj život, u smislu da sam upoznala stvarno neke divne ljude sa kojima sam i dana danas, apropo i te zajednice, stalno u kontaktu i ojačali nekako te naše veze, sprijateljili se. Sa nekima sam se pokumila, sa nekima, ne znam… dobilo je neke različite dimenzije, ti odnosi su prerasli u nešto drugo, tako da mi je to drago. Različite stvari smo radili zajedno i činili promjenu unutar našeg društva, iako su te promjene možda bile malo, šta znam, manje vidljive ili ne, mislim da smo uradili stvarno, i da radimo još i dan danas, sjajne stvari. I bitan mi je, stvarno, uvjek će mi biti bitan, cijeli život.

Da li misliš da su se neke stvari u društvu promijenile kroz sav aktivizam godinama, od nekih početaka recimo Udruženja Q pa da danas?

Mislm da jesu, mnogo stvari se promijenilo. Ja se sjećam tog perioda recimo, evo ja sam sad u Banja Luci i tad naprimjer u tom periodu djelovanja Udruženja Q, bilo nas je baš grupica, divna grupica lezbejki i gejeva i kvir i drugih nekih ljudi. Ali na primjer dešavalo se i to da neki dečko bude pretučen u policiji, zato što je otišao nešto da prijavi, zato što je gej. I policajci su ga tukli zato što je peder. I onda bi Svjetlana i Boba dolazile da riješe to i da razgovaraju sa policijom, da se ne mogu tako ponašati, da prijavljuju takve slučajeve i šta ja znam. Mislim da to sada, sad nekako država se oglušuje od nas ako prijavimo nasilje i nešto kao mi smo nebitni, u tom fazonu. Ali više nemamo makar te situacije da nas još i dodatno malteretiraju i oni, i da nas tuku.

A je li misliš da se nešto promijenilo u smislu javnog prostora? Da li nekako LGBT osobe imaju više javnog prostora? Mislim, hoću reći da li je taj sav aktivizam kroz godine urodio nekim većim promjenama?

Ja mislim da jeste i da smo mi samo nekako krenuli zauzimati te javne prostore i prisvajat ih kao naše. Jer kao pobogu pa i mi tu živimo, ono, i to je moje, znaš. I to igralište je moje, i ta ulica ja moja ako ćemo na neki protest, imamo potpuno isto pravo i kao neki drugi građani i građanke.

Jel misliš da smo sad vidljiviji u društvu, više nego prije?

Mislim da jesmo, da. Pogotov sad ima i taj Prajd u Bosni i Hrecegovini, tako da….

A reci mi koliko sada u nekoj svojoj zajednici imaš neku podršku i sigurnost? I šta ti je uopšte potrebo da se osjećaš sigurno?

Pa sad to zavisi od različitih situacija, različite stvari su mi potrebne da se osjećam sigurno. Šta znam, sad mi trenutno, u ovoj fazi života mi je nekako bita ta neka stambena sigurnost, finansijska. Kako da kažem mislim da mi je baza bitna, eto, u ovoj fazi života mi je to bitno, da, baza. Unutar ovih različitih zajednica gdje sam radila, živila i djelovala, ostvarila sam različite kontakte gdje je to sada preraslo u neke druge odnose tako da se osjećam podržanom i kad mi nešto treba osjećam se slobodno da se obratim za podršku i tako nešto. Tako da, ono, okej zadovoljna sam.

A reci mi , pošto trenutno živimo u nekom periodu, nekom vremenu, raznoraznih mjera zbog ove pandemije korone, COVID-a 19. Pa reci mi kako je ova sva situacija sa pandemijom uticala na tvoj život i šta se promijenilo?

Pa, kako da ti kažem, pandemija je, znači… Neko je vanredno stanje, iako mi nemamo sad te mjere, trenutno i neke lockdown-e, ono. Kako da ti kažem, na nekom svakodnevnom nivou nisu prijatne te stvari koje čuješ o broju toliko umrlih ljudi ili oboljelih ili šta ja znam, tako da uzurpira neki, taj mir, jel svakako. A s druge strane nije nekako lično uticala na mene, ja još uvijek radim, sad radim i od kuće tako da mi je to isto super, puno bolje nego ono iz kancelarije. Svjesna sam da su mnogi ljudi izgubili posao u ovom svemu, da je puno nasilja nad ženama sad u ovom periodu, mislim svih tih stvari sam jako svjesna i šta ja znam. U tom nekom smislu meni je ovaj period kao, nije mi nešte previše eto uticao.

Evo još za kraj ja ću te pitati, imaš li nešto da tebe vodi u životu, neku ideju, misao, nešto a da bi htjela podijeliti sa drugima?

Pa sad u ovom periodu života, trenutno, ne znam dal da kažem vod,  ali mogu reći da me vodi umjesto ja nju na povodcu, ona mene vodi, moj mali psić. I to mi je sad trenutno neka radost, i ono kad sam i preumorna i kad čuješ sve te vijesti od te korone i ne osjećaš se baš toliko nešto srećno, ona mi nekako uvijek izmami osmjeh na lice, i hoće da se igra, hoće da šeta. Tako da mi je ona sad nekako ta mala vodilica. A ovako neka rečenica posebna, ne znam. Poznajući sad tebe i lično Belma, nekako mi smo se u različitim fazama naših života i previše nekako davale za taj aktivizam. Mislim barem, sad iz ove pozicije gledajući, razmišljajući na primjer o svom zdravlju, o svojim granicama, nekako smo uskakali u neke različite situacije koje možda i ne želimo, al eto to sad je bitno i najbitnija stvar na svijetu i to baš mora sad da se završi, tako da u tom smislu mogu da izdvojim tu rečenicu od Audre Lorde, briga za sebe je, pogotovo u ovoj panemiji stvarno, u ovom društvu je čin otpora!

Ima li nešto da te nisam pitala a da bi ti voljela podijeliti sa drugima? 

E pa ima. Kad sam rekla da je taj aktivizam donio stvarno mnogo, tako da smo uradili mnogo za društvo i za nas same, mislim to stoji. I u ovom smislu kad si me pitala šta ti je bio neki srećan dio iz djetinjstva, tako bih da podijelim taj neki srećan dio, iako je bilo mnogo drugih srećnih dijelova u tom aktivizmu i kroz to aktivističko djelovanje. Bila mi je super jedna situacija kad smo išli na studijsko putovanje u Berlin, jer je Lepa Mlađenović dobila nagradu za lezbejski aktivizam. Išlo je nas dvadeset i dvije, čini mi se, lezbejke i bi, kvir žene iz različitih gradova bivše Jugoslavije. I to je stvarno bilo jedno predivno iskustvo, ono doživjeti to, stvarno sam zahvalna na tome. I kad smo se vraćali iz Berlina, tako sve pod tim utiscima i kako nam je bilo super i bila je ta dodjela nagrade i to smo nekako skroz polezbjeskili. Ne znam kako da to objasnim, tu dodjelu nagrade, zato što je trebalo da bude sve u hetero nekom normativnom modu, a mi smo totalno to preokrenuli da bude ono kako mi želimo, da pjesme budu one koje mi izaberemo, šta znam, tako da mi je to bilo dodatno ono super. I kad smo se vraćali, poslije takvih nekih predivnih iskustava i utisaka, u avionu smo bili sa drugim ljudima i bilo je nas dvadeset dvije. I u nekom trenutku stjuardesa je donjela neke novine da čitamo i tu je bio Telegraf. I sad na toj početnoj strani, na naslovnoj Telegrafa, je bio taj kao tekst da je Lepa dobila nagradu i to je pisalo tako na njemačkom i mi smo ono kao super, super! I od te dragosti smo krenuli da pjevamo Mlada partizanka bila lezbejka! I sad dvadeset dvije nas to pjeva i sjedimo u avionu i ovi drugi putnici gledaju al ono nemaju izbora. Kontaš, nemaju gdje, sad su oni tu, ono, sjede i ćute otprilike. E to mi je neko ono super iskustvo i koje me baš uveseljava svaki put kad pomislim na to nekako se obradujem. Pored mene je sjedila neka žena, sjećam se, i onda je ona mene pitala, kao, pa ko ste vi, šta vi to sad pjevate, šta vi to radite? Ja sam njoj objasnila ko smo mi, šta radimo tu i zašto smo bili na tom putovanju. I onda je ona mene pitala kao, ona je iz Srbije iz nekog malog mjesta s juga, i ona je mene pitala kao šta ti misliš jel ima u tom mom mjestu lezbejki? Ja sam rekla pa sigurno da da, vjerovatno da da, mislim. Ja trenutno ne poznajem ni jednu al vjerovatno da da. Tako da eto i to je nekako nešto pomjerilo i u nama i u toj ženi i u tim svim drugim putnicima. To mi je bilo super, eto.

******************

Ova priča je dio serije ličnih priča lezbejki, biseksualnih, trans i kvir osoba o odnosima, identitetima, seksualnosti i rodu, osjećaju pripadanja, kreativnosti i radu. Osobe iz zajednice dijele svoja promišljanja vezano za ova pitanja u odnosu na period prije, tokom i poslije rata, kao i trenutnu COVID-19 pandemiju. Inicijativu je podržao Feminist Review Trust Fund.